Put Branka Ćopića vodi do nepostojeće piščeve kuće
Tužan je otac Grmeč, plačljivo žubori rijeka Јapra, otužno klapara mlinski točak. Generacije onih koji su odrastali na djelima Branka Ćopića uništile su sve ono što je pisac volio, što ga je inspirisalo, što je, kasnijim uništiteljima, raspirivalo djetinju maštu i uljuljkivalo ih u realnom svijetu satkanom od bajki.
Dobar asfaltni put u dužini 12 kilometara nosi ime slavnog pisca i završava u Hašanima na mjestu gdje je bila porodična kuća Branka Ćopića. Od kuće nema ni temelja, kućište zaraslo u šiblje i korov koji su progutali baštu sljezove boje, mlinove na Јapri sažegao vihor rata i jedino se u daljini crni i mršti Grmeč: “Grmeč planina, Grmeč on je......... po njemu rastu borovi i jele, a sa njima medvjedi i vuci”.
Predsjednik Mjesne zajednice Hašani, Braco Oljača, koji me doveo na ovo mjesto, samo sliježe ramenima i odmahuje rukom na pitanje zašto je ovako zapušteno ognjište velikog pisca. Iz njegovog razgovora sa nekoliko prisutnih mještana razabirem da ovu brigu oni prepuštaju nekom drugom. Ne pitam kome, ali naslućujem ko bi to mogao biti.
“Pružio se mačak koliko je dug i još nešto više, napisao je Branko u jednoj priči i to me oduševilo za sva vremena iako sam to pročitao prije više od pola vijeka kad sam naučio prva slova”, kazuje penzionisani prosvjetni radnik Milan Dakić. Bio je svojevremeno i direktor škole u Hašanima. Često se sastajao sa Brankom kad je dolazio u rodni kraj. Boravio bi po nekoliko dana u, sada nepostojećoj, rodnoj kući, svakodnevno svraćao do škole i obavezno se, uz čašicu domaće rakije, družio sa mještanima.
“U školi bi rado odmarao u spomen sobi sjedeći u takozvanoj magarećoj klupi. Ovaj posljednji rat uništio je i školu i zavičajnu sobu i magareću klupu”, sjetno kazuje Dakić i zagledan u daljinu, sve mi se čini da skenira mrgodni Grmeč, teško izgovori misao koja ga proganja od oktobra 1983. godine: “Branko je tada posljednji put boravio u Hašanima. Pitao me koliko je prvačića upisano u školu. Odgovorio sam da te godine nije bilo dovoljno djece za jedno odjeljenje pa smo preskočili upis za iduću godinu. Branko je tada rekao: Znači, mogu zatvoriti svoju radionicu, i izustio misao zloslutnicu: Pametan čovjek živi dok hoće a lud dok mora!”
U mjestima, kakvi su danas Hašani, najživlje je na grobljima. Ovog dana kad je “Životok”, dokumentarni serijal Radija RS, boravio u rodnom mjestu Branka Ćopića, uoči Ivanjdana 2013. godine, bila je jedna sahrana. Na drugom kraju groblja, neovisno o ovoj sahrani, našao sam Milu Ćurguza, koji živi u Beogradu. Stoji pred porodičnom grobnicom i klanja se sjenima: pradjeda Nikole, djeda Krste, oca Branka, babe Đuke, strica Ranka, tetke Dese i ostalih.
“Pradjeda Nikola, koji je živio 93 godine, osnivač je Ćurguzova mlina tridesetih godina prošlog vijeka. Bilo je tada u Hašanima mnogo mlinova koji su inspirisali Branka Ćopića za neke njegove najljepše pjesme i bajke”, kazuje Mile.
Drugi Nikolin praunuk, Miletov brat od strica, Zdravko Ćurguz, koji živi u Banjaluci, izgradio je novi mlin na Јapri, na istom mjestu gdje je to 80 i koju godinu prije, uradio njegov pradjeda Nikola.
“Ovim mlinom nastavljam tradiciju Ćurguza. Moj mlim će mljeti žito, pumpati vodu do obližnjih polja, a možda će proizvoditi i struju”, sa ponosom priča Zdravko za “Životok”.
Međutim, novi Ćurguzov mlin na Јapri, ma koliko bio dobrodošao za mještane, neće biti ni izbliza mlin iz Brankovih pisanija “kod kojih nikad ne umiru starci”.
Sa nepostojećih temelja rodne kuće Branka Ćopića, uputio sam se dobrim asfaltnim putem koji nosi piščevo ime, da ovu priču radio talasima i prenesenu na papir, pošaljem u svijet. Hašani su još mjesto hodočašća ljubitelja lijepe riječi i obožavalaca djela Branka Ćopića. Ali oni ništa ne nude na uvid što bi podsjećalo na velikog pisca i nekadašnji način življenja u ovom mjestu. Zavičajno društvo “Branko Ćopić” u Hašanima, izuzev privjesaka i još ponekog suvenira sa likom velikog pisca, ne nudi ništa konkretno i trajno što bi privuklo posjetioce. Ako se nešto ne promijeni uskoro ni u Hašanima neće biti nikoga mjerodavnog da priča o ovom mjestu i njegovom legendarnom stanovniku.
Tužni su Hašani, tužna je priča o piscu čiju su poeziju i prozu resili vedri, i u najtežim nedaćama, optimistički nastrojeni likovi djeda Rade, strica Nidže, poljara Lijana, djeda Vuka i pogotovo bajkolikih vječitih skitnica mačka Toše i psa Žuće. Orlovi su prerano odletjeli, bronzana straža u tugu okovana, mitraljezac golubijeg srca zabasao u bespućima rušilačkog besmisla, a osmu ofanzivu, tutnjavom ratne tehnike, u zaborav su bacile stvarne ofanzive i krvoproliće i više je nebitno jesu li noge na vrancu, a glava u klancu ili obrnuto, jer sve je, ionako, samo pepeo i dim.
Bogdan Ristić