Iščezavaju stari tradicionalni zanati

Bojadžijski zanat je u iščezavanju. Ne znamo da li danas na ovim prostorima postoji i jedna bojadžijska radnja. Prema kazivanju majstora od 1964 god. niko od mlađih se nije prihvatio ovog posla. Uzrok tome je, prije svega, naglo opadanje ovčarstva, kao i preorjentacija seoskog stanovništva na kupovinu gotovih, industrijski proizvedenih ćilima, džempera, čarapa i ostalog.

Bojadžijski poslovi su se obavljali uglavnom u kasnu jesen, kada se završe poljoprivredni radovi. Mušterije bojadžija su bile najčešće iz planinskih krajeva.

Kada žene donesu opredenu vunu na bojenje, onda majstor tu vunu raboši. Nećemo govoriti o načinu rabošenja, ali je zanimljivo da su, početkom 20 vijeka, bojadžije sparavljale crvenu boju od biljke ruj, a crnu od zelene galice.
Bojadžije su uglavnom podmirivale potrebe stanovništva onih sela, gdje su se ranije uzgajale ovce u većem broju. Obzirom da je ovčarstvo u opadanju a konkurencija gotovih industrijskih proizvoda od vune i sintetičkih vlakana u sve većem porastu, logično je i iščezavanje ovog zanata.

U Bijeljini danas nema ni jednog UŽARA. Prije drugog Svjetskog rata u ovom mjestu užari su izrađivali konopce za zapregu, ulare za konje i rogatu stoku, konopce raznih debljina od 5 do 5o mm, ribarske mreže, brodske konpoce debljine 50 do 70 mm za riječna brodogradilišta, konopce za parne mlinove, remenje za torbe i drugo.

Kudelja je osnovna sirovina koju upotrebljavaju užari koju su do 1960.god kupovali od seoskog stanovništva. Goveđa štranjga bila je najčešći proizvod bijeljinskih užara. Njihova proizvodnja se odvijala u četiri faze: grebanje, predenje, šnjiranje i usukivanje. Iako je ovaj zanat gotovo iščezao, mogao bi još potrajati jer njegovi proizvodi imaju raznovrsnu primjenu kako u seoskim tako i u gradskim domaćinstvima.