Cvijeti

Јuče smo obilježili Cvjetnu nedjelju-Cvjetnicu, ili praznik koji narod još zove Cvijeti. Zašto vjernici slave ovaj veliki dan?
Kod pravoslavnih Srba ovo je praznik koji se proslavlja šeste nedjelje Velikog posta i nedjelju dana pred Vaskrs. Prema hrišćanskom učenju, tada je Isus, praćen učenicima i mnoštvom naroda, krenuo iz sela Vitanije u Јerusalim. Na glas da u Јerusalim dolazi prorok koji je vaskrsao Lazara i počinio brojna čuda, sakupljao se oko njega narod i pratio ga na njegovom putu. Mnogi vjernici su ga susretali s palminim grančicama u ruci, neki su bacali svoje haljine na put kojim će proći, mnogi su ga zasipali cvijećem i zelenim grančicama. Uprkos ovako srdačnom pozdravu, Isus je cijelim putem bio žalostan, a nadomak Јerusalima prorekao je gradu propast i uništenje riječima: “O Јerusalime! Kad bi ti znao, osobito u ovaj dan, šta je za sreću tvoju, ali je sad sakriveno od tvojih očiju. Јer će doći dan da će te opkoliti neprijatelji tvoji sa svih strana i razbiće tebe i djecu tvoju i neće ostaviti u tebi kamen na kamenu , zato što nisi poznao vrijeme u koje si pohođen.” Po ulasku u grad, Isus je otišao u hram gdje je iscijelio mnoge bolesnike i propovijedao sve do večeri, a potom se vratio sa svojim učenicima u Vitaniju. Sveta Crkva odredila je da se svečani ulazak Hrista u Јerusalim proslavlja u nedjelju pred Vaskrsenje Hristovo. U našem narodu ovaj praznik je nazvan Cvijeti.
Praznik koji naš narod naziva Cvijeti ima nečeg zajedničkog sa osvećenjem palmi, običajem koji hrišćanska crkva poznaje još od 9. vijeka. Tada se osvećenim grančicama kite vrata i krovovi (kao zaštita od groma), a ove grančice su nošene i u polja i vinograde. Ljudi su se opasivali ovim osvećenim grančicama da bi na sebe prenijeli njihovu magičnu moć. Nekada je bio rasprostranjen i običaj da se uoči Cvijeti dren, zdravac, miloduh i drugo bilje stave u vodu sa jednim bojenim jajetom i da se rano na Cvijeti mladež umiva tom vodom. U nekim našim krajevima ovo bilje je prije potapanja u vodu nošeno u crkvu na blagoslov. Na Cvijeti su nekada svi bili okićeni cvijećem da ih glava ne bi boljela, a djevojke su se kitile da bi se udale. Na primorju je običaj da djevojke na ovaj praznik naberu što više cvijeća kojim kite sebe i svoje rođake, a ako su vjerene i djevere. Јedan dio ovog cvijeća zajedno sa srebrnim novcem, ili nekim srebrnim predmetom stavljaju u sud, pa se na Cvijeti tom vodom umivaju po starješinstvu, najprije muškarci pa onda i žene. Maslinove i lovorove grančice vezivali su u kite i nosili u crkvu na blagoslov, a zatim su njima kadili bolesnike, vjerujući da one imaju iscjeliteljsku moć. Na Cvijeti su se mladići i djevojke skupljali da razmjenjuju cvjetove i na taj način izražavali međusobnu naklonost i ljubav. Tada se ne igra u kolu niti se veseli, jer još traje vaskršnji post. Poslije Cvijeti nastaje Velika, Gluva ili Strasna nedjelja u kojoj je Veliki petak, dan kada je razapet Isus Hristos, što od vjernika zahtijeva ozbiljnost i bogobojaznost. U našem narodu postojalo je i vjerovanje da su od Cvjetnice do Duhova duše umrlih u livadskom cvijeću i zato u to vreme ovo cvijeće ne treba brati. Za vrijeme vladavine Obrenovića, ovaj hrišćanski praznik proslavljan je i kao narodni, u znak sjećanja na to da je Drugi srpski ustanak počeo na Cvijeti 1815. godine. U cijeloj Srbiji, a naročito u Beogradu, praznik je proslavljan vrlo svečano. U Beogradu su na Lazarevu subotu uveče topovi sa Kalemegdana podsjećali na sutrašnji praznik, a u osvit zore na Cvijeti ponovo su topovi pozdravljali crkveni i narodni praznik. U Sabornoj crkvi služena je liturgija, kojoj je prisustvovao sam knez, a okupljeni narod je ispred crkve plotunima pozdravljala svečano odjevena vojska.