Miraz

Važnu ulogu u našoj narodnoj tradiciji ima miraz. Od davnina, djevojke udavače, u brak su donosile različite vrijedne predmete, odjeću i obuću, a neke od njih i dukate. Najčešće su donosile drvene sanduke u kojima su bili vezena posteljina, peškiri, maramice. Bogatije udavače, u mladoženjin dom donosile su i veći miraz. Sanduci u kojima se nalazila djevojačka oprema, bili su ukrasno izrezbareni, obojeni veselim bojama i sa bravicama za zaključavanje. Tridesetih godina prošlog vijeka, počeli su se praviti i u miraz nositi ormarić i uski bračni krevet. Drveni sanduk ili ormarić, nije važno, miraz je miraz-rekli bi mnogi od nas. Ali, zamislite da živite u to vrijeme i imate četiri kćeri za udaju, a miraza nemate. A narodna poslovica kaže: “Bolje da propadne selo nego običaji.”
Davno je zapisano: “Ženi sina kad hoćeš, a kćer udaj kad možeš”. Naš slušalac, Stojan Zvonar iz Banjaluke, poslao nam je zanimljivu priču o udaji četiri sestre.
“U davna vremena, pribaviti otpremninu za kćerkinu udaju nije bilo nimalo lako, pa makar to bio samo drveni ormar. U zaseoku Lužani kod Nožičkog, tridesetih godina prošlog vijeka, živjele su četiri siromašne sestre. Stasale za udaju, djevojke su razmišljale kako da pribave miraz-4 ormara i 4 kreveta. I dosjetile su se.
Poslije udaje najstarije sestre, mlađa je zamoli da joj pozajmi ormar da bi se i ona udala. Onda je od druge udate pozajmila treća, a od treće-četvrta sestra. I tako se četiri siromašne sestre udadoše s jednim ormarom kao otpremninom.