O dogovorenim otmicama i o važnosti peškira ili ručnika u srpskoj tradiciji

U Srbiji su momci otimali djevojke sve do sredine 20. vijeka. U otmicu se rado išlo. Bio je to viteški čin. Najčešće se čekalo da djevojka ostane sama kod stoke, ili da pođe po vodu pa se onda kretalo u “akciju”. Dešavalo se da momci, noću, napadnu kuću, u kojoj je živjela djevojka, da joj svežu oca i sve muške u kući i djevojku odvedu. Nekada je dolazilo i do boja. Neobavljen posao bio je najveća sramota za otmičare i govorilo se da su se vratili “jalovi”.
Ako otmica uspije, otmičari djevojku vode u šumu. Tamo ih čeka pop koji ih odmah vjenčava. Za to vrijeme, iz sela je polazila potjera. Susretali su ih mještani iz momkovog sela i pokušavali da ih izmire. Ali presudno je bilo šta djevojka kaže. Na svu sreću one, uglavnom, nisu imale ništa protiv.
Ukoliko roditelji nisu dozvoljavali brak, momak i djevojka bi se dogovarali u vezi sa otmicom. Kada bi pitali djevojku da li je oteta, ona bi odgovarala: “Nije sila, već draga volja. Јa ću s njim i u goru i u vodu.”
Između prvog i drugog svjetskog rata, dešavalo se da djevojka bude ukradena od mladoženje. Tako su neke djevojke otimane na dan udaje odnosno vjenčanja.


Danas vam pričamo o važnosti peškira ili ručnika u srpskoj tradiciji.
..........
Peškir, poput ćilima, prekrivača, jastuka i ostalih predmeta iz tekstilnog pokućstva u srpskoj tradiciji, tkan je odvajkada. Iako manje zahtjevan, peškir je predstavljao neiscrpan izvor inspiracije vrijednih domaćica, bilo da je riječ o tehnici tkanja ili o umješnosti kombinovanja boja i ukrasa.
Ukrasni peškiri su nekada krasili ikonu ili ogledalo u gostinskoj sobi. Na njima su, najčešće, bile izvezene poruke različitog sadržaja: “dobro jutro“, “dobro došli, dragi gosti“, “ruka ruku mije-obraz obadvije“ itd.
Ukrasnih peškira bilo je u svakoj kući, čuvali su se, prenosili s koljena na koljeno a svaka djevojka obavezno ih je pripremala za svoju djevojačku spremu.