Sveti Vračevi i pirotski ćilim

“Svetitelji Kozma i Damjan bili su sinovi pobožne žene Teodotije, koja ih je odgajila u duhu hrišćanstva. Živjeli su negdje u Aziji i znali su vještinu liječenja ljudi i životinja. Kao istinski hrišćani, svoje znanje i sposobnost smatrali su Božjim darom i radili su u skladu sa Hristovom zapovješću: “Badava primiste, badava i dajte!” Za pomoć nisu uzimali novac ni poklone pa su nazvani BESREBRENICIMA ili BEZMEZDNIM vračima.
Zapisano je da je žena po imenu Palagija, koju su braća izliječila, donijela Damjanu tri jajeta i Bogom ga zaklela da ih uzme ne kao nagradu, već kao dar iz dobre ruke. Damjanov brat Kozma se rasrdi i zaprijeti da neće dozvoliti da ih zajedno sahrane. No, Damjan se nije ogriješio primivši poklon jer ga je Palagija zaklela Bogom. Zapisano je i se da su sveti Kozma i Damjan bili oklevetani caru zato što raznim čarolijama liječe ljude. Car odluči da ih kazni, ali se predomisli kada su i njega izliječili. Tada i car postade hrišćanin, a braću pusti kući s velikim počastima. Kada su umrli, sahranjeni su zajedno u mjestu Feremanu, a narod je nastavio da ih priziva u bolesti i nevolji sve do današnjih dana.”
Spomen ovim svecima čini se dva puta godišnje, 14.jula i 14.novembra, a pretpostavlja se da su to datumi njihove smrti. Kada se pjeva tropar za osvećivanje vode, na jednom mjestu se spominje “ljekoviti izvor” koji su besrebrenici imali. Danas mnoge banje i medicinske ustanove proslavljaju Svete Vrače Kozmu i Damjana kao svoju krsnu slavu. Vračevi se praznuju za bolje zdravlje a u narodu se za njih kaže: “Vatru pale, pa vatru ili (bolesnikovu temperaturu) gase.”

Vjerovatno ste čuli za pirotski ćilim. On je po bogatstvu šara i raznovrsnosti boja bio čuven u bivšoj nam zemlji, pa čak i širom Evrope. U narodu ostade priča o šari na ćilimu koja se zvala manastir Mara.
......
Kakve sve tajne krije pirotski ćilim, najbolje ilustruje samo jedna šara poznata pod nazivom manastir Mara. I kao u svakoj priči, pripovijeda se da je bila jednom jedna mlada tkalja po imenu Mara. Ostala je tajna kada je i zašto kažnjena da bude zatočena u manastiru. I u tom zatočeništvu ona je neprestano tkala, ali, da li iz ljubavi ili protesta, uvijek samo jednu te istu šaru.
Tako je, između manastirskih zidina i okajala grijehe zbog kojih je bila zatočena. Samo, umjesto na zasluženu slobodu, odlučila je da zauvijek ostane u manastiru. Ona je i druge kaluđerice počela da podučava tkanju i, razumije se, svojoj šari. Ovu priču prenose pirotske tkalje kao predanje, a specifična i lijepa šara manastir Mara, čuva uspomenu na tkalju i kaluđericu, po čijoj se ideji i danas izrađuju pirotski ćilimi.