latinica  ћирилица
SVILEN KONAC | 27/01/2015 | 14:59

Sveti Sava – školska slava

Srpska zemlja je vidljivi životopis Svetog Save, srpska geografija je opredmećena Savina biografija... Sava je zbirno ime našeg naroda. Zato je taj narod doveo u vezu sa Svetim Savom sve što ima i zna: pećine i knjige, zanate i izvore, voćke i duboke rijeke. “Na jednu glavu skupljena je sva slava prošlosti”...

 

Možda niko nije bolje od pjesnika Matije Bećkovića u samo par rečenica sažeo sve ono što su o Svetom Savi napisale generacije drugih. Naš “najnacionalniji svetac”, čije se ime jednako ove sedmice proslavlja u školama i bolnicama kao i u svakom srpskom domu i hramu, nije poštovan samo u Srpskoj crkvi. Njega danas-kaže rektor istoimene bogoslovije u Beogradu, prof. dr Dragan Protić - slave i druge pravoslavne crkve, zbog nemjerljivog djela koje je pravoslavlju ostavio. Poštuju ga Rusi, Grci, Bugari, Rumuni...
Značaj Svetog Save za srpski narod, crkvu i državu je tako veliki, da se s pravom može reći da je on, neosporno, najveći sin našeg naroda-ističe ovaj teolog. On je kamen temeljac na kome je srpski narod zidao i izgrađivao svoju kulturu. Sveti Sava pripada onim velikim ljudima u istoriji, koji su bili oličenje i predvodnici svoga vremena, koji su tu istoriju stvarali. A samo takvi mogu da traju kroz vijekove, iz epohe u epohu, i da na narodnu dušu - kao na zdravu i snažnu podlogu - nakaleme vječne etičke principe.
Iako se Sveti Sava, u svjetovnom životu Rastko Nemanjić, u otadžbini pojavljuje tek na početku četvrte decenije svog života, on brzo uspijeva da upozna prilike u srpskom narodu. To je njegov prvi prosvjetitelj, zakonodavac, pisac, diplomata, ali i prvi arhiepiskop. Ne samo što Srbima propovijeda i tumači hrišćansku nauku, već stvara centre vjerskog života kako se ona sutra ne bi ugasila. Podiže manastire i crkve, postavlja krstove. Zbog toga, nije uzalud doživljen u narodnoj svijesti kao vječiti putnik, učitelj koji ide od sela do sela, uči ljude u neposrednom kontaktu i ne prezire neznalice.
Među mnogobrojnim zaslugama kojima je ovaj Nemanjić zadužio srpski narod, sigurno je napor da se tadašnje sveštenstvo i monaštvo osposobi da produži njegov rad. O tome svjedoče njegove poznate riječi: “Molim one koji će poslije mene biti, ispunite ono što ja zbog kratkovremenog života ne dovrših”.
Sveti Sava je narod učio u praksi, ne u teoriji. U vrijeme svog prvog boravka u otadžbini, još kao studentski iguman, Sveti Sava postaje pravi narodni prosvjetitelj. On je, po riječima svojih biografa, “bogonosni i čudesni”, “prepodobni otac”, “bogolepni kir Sava”, učitelj koji ima “bogoglagoljiva usta”. “Idući po zemlji svojega otačastva, apostolski propovijedaše Јevanđelje...” Sve što je, dakle, preduzimao, činio je gledajući u budućnost. Svako djelo trebalo je da bude ne samo učinjeno i dovršeno i dato na dobro savremenicima, nego je rađeno tako da ima trajnu vrijednost, i da ostane plodonosno, kreativno, stvaralaško - kroz vijekove.
Sigurno da je za uspjeh Savinog rada na crkvenom planu, bila potrebna dobra crkvena organizacija i oduševljena jerarhija. Zbog toga je u prvom periodu svoga rada stvarao solidnu pripremu za ostvarenje samostalne Srpske crkve, što je i bio njegov životni cilj. Uspjevši da dobiju njenu autokefalnost 1219. godine, postao je prvi arhiepiskop, te je posijao srpske episkope po svim srpskim zemljama. Da Srbi nisu imali ovog pregaoca, pitanje je koliko bi njihova ukupna kultura bila danas siromašnija. Јer, sve ono što je naučio po svetogorskim manastirima, sve što je čuo i vidio po svijetu, pretočio je u tu kulturu. Sa njim su bujni tokovi prostrujali iz Hilandara, Žiče i Studenice kroz duhovni život srpskog naroda. To je period kad se zidaju najljepši srpski manastiri, oslikavaju ikone i freske, pišu i prepisuju mudre knjige.
Bijeli mileševski anđeo, kome se danas divi cijeli svijet, ne svjedoči samo o vaskrsenju Hristovom, nego i o vaskrsenju, renesansi čitavog jednog naroda. Treba se sjetiti koliko je samo spomenika, koliko vrijednih književnih dela ostalo narodu iz tog perioda. I sve ono što je kasnije stvarano, svjedoči o vijekovnoj prisutnosti Svetog Save među Srbima. Zato djelo ovog svetitelja nema za nas privremeni i prolazni karakter, već traje kroz cijelu istoriju našeg naroda, štaviše, ono je sam temelj srpske istorije i duhovnosti. Ako bi se to delo prekinulo, sama Srpska crkva ličila bi na izvor koji je presušio.
Sveti Sava smatra se zaštitnikom od vukova. S toga se ovaj dan strogo praznuje. U mnogim kućama poste po čitavu nedelju dana pred Svetog Savu. Svetog Savu slave i sve škole. Školska slava proslavlja se ovako:
Svake godine po jedan građanin, obično đački roditelj, prima se dragovoljno da bude kolačar. Njegova je dužnost da spremi koljivo (žito), kolač, svijeću, da donese malo vina i rakije i da time posluži goste. Gdje nema kolačara, to nabavi sama škola iz svoje kase, ali je to vrlo rijedak slučaj. Ostali građani, koji imaju volju da dođu na slavu, spremaju ručak: pogaču, pečenu ćurku ili prase, gibanicu, jednu bukliju vina i jedan litar rakije. Na dan Svetog Save, gdje ima u mjestu crkva, đaci i učitelji idu u nju, pa se poslije službe svi sa građanima vrate u školu. U školi, koja je za ovaj dan lijepo ukrašena, sveštenik osveti vodicu i prereže kolač sa učiteljem, kolačarom i jednim đakom. Kad se kolač prereže đaci otpjevaju prvo himnu: “Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi”, pa se poslije redom nižu pjesme i deklamacije.
Ponekad poslije vodoosvećenja učitelj drži govor. Obično govori o vaspitanju djece, ili nešto o čuvanju zdravlja ili tome slično. Kad se to završi gosti posjedaju za spremljene stolove i kolačar ih posluži prvo žitom, pa poslije vinom i rakijom. Kad se svi posluže, nastaje opšti ručak. Svaki domaćin stavlja pred sebe šta je donio od jela i to jede sa svojom porodicom. Poneko parče od pogače, pečenja ili pite dijeli prijateljima, koji su tu za sofrom, a ovi opet šalje njemu od svoga jestiva. Tako isto nude jedan drugoga rakijom i vinom. Poslije ručka nastaje igranka i veselje, koje traje često do zore.