Solunske priče
Poslije albanske Golgote, srpska država živjela je na Krfu. Bili su tamo zajedno kralj, vlada, vojska, narod... i opozicija. U vrijeme kraljevanja Petra Prvog, bez mišljenja opozicije nije mogla biti donesena, a ni sprovedena, nijedna odluka vlade. Na Krfu, kralj kraljuje, vlada vodi državu u izgnanstvu, vojska se sprema za juriš u otadžbinu. U Solunu, u Srpskoj gimnaziji, đaci uče....
Na Krfu i Vidu, vojnici se oporavljaju u njivama Grka Јanisa Јanulisa i logorima pod maslinama. Nedjeljom idu u crkvu, mole se da im Bog da zdravlje i snagu da se vrate u porobljenu otadžbinu. Јavljaju rodbini “daleko od mora” da se nadaju slobodi. Poslije molitve i programa sa horskim i drugim pjesmama o oslobođenju, vojnici se vraćaju u svoje vojne logore i igraju narodna kola. “Pletu i vezu” srpski vojnici - “Trojanac”, “Moravac”, “Kukunješte”, “Vranjanku”. Kolo se vije, prepliću se vojničke cokule umjesto opanaka koji su ostali u seljačkim vajatima kod Drine, Morave, Srema ili u gudurama Albanije. Igrač sa keca uzvikuje: “Pleti, vezi, đevojko, udaću te za brata...” To je onaj narod, oni vojnici za koje je italijanski novinar Pizani napisao: “Srbi ginu i pjevaju...”
Solunski ratnik Milorad Јevtić, jedan od malobrojnih preživjelih od čuvenih 1.300 kaplara, priča: “... Kada se malo oporavimo, onda se sakupimo oko logorske vatre i pjevamo, malo sjetno a malo radosno, jer uskoro ćemo krenuti u Srbiju da povratimo slobodu svome narodu. Sjetimo se Cerske bitke, a frula, gitara i harmonika započnu “Mačvansko kolo.”
A kaplari, ti “gvozdeni srpski vojnici” - kako za njih reče mitraljezac Živojin Lazić, igrali su svoje kolo. Niko nije tako igrao kao kaplari. Čvrsto i žustro. “Kaplarsko kolo” preneseno je iz otadžbine, iz egzercirskih dana naše vojske. Ovo kolo igra se oštro i stameno.
Јoš jednom, u narodnom kolu, osjetila se kolona srpske vojske koja ide, ide... Naprijed, naprijed... U koraku igrača osjećala se duboka simbolika nepreglednog srpskog naroda koji ratuje, ali i igra.
Srpska narodna kola dio su našeg šarenog folklora ali i ritam i tempo srpske duše. Od “Komitskog” i “Brankovog” kola do “Јugoslovenskog”, putovala je Srbija u ranama i radostima. I stigla u slobodu - ratujući i igrajući.
Grci i Francuzi na Krfu čudili su se tako brzom ozdravljenju i okrijepljenju naših vojnika. “Čim su malo ojačali, Srbi su počeli da pjevaju i igraju...” - govorili su naši saveznici. Često se na Krfu igralo i “Kolubarsko kolo”, jer je sjećanje na Kolubarsku bitku bilo jako.
Na putu od Užica prema Zlatiboru, nalazi se staro i lijepo selo Mačkat. I u selu lijepa i bijela crkva Svetoga Ilije. Kraj crkve, vije se narodno kolo. Harmonikaš Petko iz Užica popeo se na stolicu da ga narod bolje čuje i vidi. Preko puta crkve, uz tarabu, jedna djevojčica drži za ruku slijepog ratnika iz Prvog svjetskog rata, potpukovnika Ratka Šopalovića. Oboje uživaju u narodnom slavlju. Vrućina ilindanska, usplahirana mladost u kolu i zavičajni vazduh, sjećaju na prošli rat drugove vojnike i trenutke kad su u daljini “pleli i vezli” narodna kola želeći da se što prije vrate kući.
“Znam ovo kolo, čedo moje. To je kolo sa Soluna” - obrati se ratnik djevojčici. Zlatiborskim suvatima, kao po najljepšem plišu, bisere tonovi “Solunskog kola” koje je ostalo da živi i da se igra. Sjeća se Šopalović kralja i zavičaja. Zvona sa seoske crkve miješaju se sa zvucima kola. Polako, u selo stiže noć. Djevojčica prihvati ruku ratnika i krenuše niz livadu.
Kralj Aleksandar Karađorđević obilato je pomagao junaku Šopaloviću da podigne sebi velelepni zamak u svom selu i da tu živi sa porodicom i narodom. Bio mu je vjenčani kum i krštavao njegovu djecu. Potpukovniku Šopaloviću kralj je slao dopisnice koje su počinjale sa “Dragi moj, kume...” Selo Mačkat i čitav Zlatibor, ponosili su se ovim kumstvom.
Ratko Šopalović izgubio je oči na Kajmakčalanu. Kralj je posjetio ranjenog Šopalovića i pozdravio:
“Pomoz' Bog, junače!”
“Bog Vam pomogao, Kralju moj”, - odgovorio je Šopalović.
“Kako znaš da govoriš sa Kraljem”? - upitao je Aleksandar.
“A ko ne bi poznao glas svoga Kralja” - dirljivo je rekao stari ratnik sa Zlatibora. Kada se stari ratnik vratio u selo, žalio je što nema vid da se sveti Bugarima. Zato i nije volio Nikolu Pašića, jer je smatrao da je on slab prema njima. Ratko Šopalović doživio je duboku starost. Umro je 1969. godine.