Kako su, na osnovu svoje boje, pojedine životinje dobile imena
Oni koji žive na selu znaju mnogo različitih naziva za domaće životinje. Znaju, recimo, da se šaren konj naziva-šarac, šaren pas-šarov ili šarko, a šaren vo-šaronja. Isto tako, oni će šarenu kravu nazvati-šarulja ili šarenka, a šarenu koku-šarka. I nikada neće promašiti, neće pomiješati te riječi, jer svaka od njih ima jasno i određeno značenje...
Tako konji dobiše imena: bijelac, vranac, sivac, šarac ali i: bjelaš, čilaš, kulaš, putalj, dorin, đogin, šarin. Psi postaše: bjelov, garov, kudrov, kusov, šarov, zeljov. Volovi dobiše naziv: bijelonja, cvijetonja (po biljegu na čelu), mrkonja, sivonja, šaronja, a krave: cvjetulja, plavulja, sivulja, šarulja. Nebrojeno puta smo čuli bake kako po dvorištu prikupljaju svoje koke nazivima: žujka, šarka, grahorka ili gra'orka.
Mnogi od ovih naziva biće jasni i onima koji su rođeni u gradu i koji nikada duže nisu živjeli na selu. U njima će sigurno prepoznati naše riječi: bijel, šaren, siv, ali ima i takvih naziva za domaće životinje kojima pravo značenje teško mogu odgonetnuti i oni koji se njima svakodnevno služe. Ko bi, na primjer, mogao da objasni kakvi su konji koje nazivamo: alat, alča, dorat, kulaš, čilaš ili putalj, i zašto se baš tako nazivaju. Svi smo, sigurno, čitali ili slušali narodne pjesme i u njima sretali junake na konju alatu, đogatu ili na doratu “grive pozlaćene”. Sjećamo se i jedne pjesme Zmaja Јove Јovanovića u kojoj ciganin vješto hvali svoga ostarjelog putalja.
Nije teško zaključiti da su nazivi za domaće životinje najčešće nastali prema boji njihova tijela ili nekoj drugoj osobini. Otuda nazivi: šarac, šarko, šarov, bijelov, bijelka, bijelac ili sivac, sivonja prema njihovoj boji, te kudrov ili rundov-prema dužini dlake. Tako su nastali i ostali nazivi: alat, dorat, đogat, kulaš, samo što su to riječi stranog-turskog porijekla, pa im teško razabiremo značenje.
Tako je, na primjer, alat ili alča, konj crvenkaste dlake, odnosno riđe boje-dakle riđan. Naziv potiče od turskih riječi al-crven i at-konj i znači doslovno “crveni konj”. Kobila riđe boje naziva se alatuša.
Konj smeđe boje naziva se dorat, dorin ili doro, opet po turskim riječima doru-mrk i at-konj. Samim tim, njegova ljepša polovina se naziva doruša ili dorka.
Đogat ili đogo je bijeli konj, a i taj naziv potiče iz turskog jezika i znači “konj svijetle boje”. Čilaš je pjegav konj, a kulaš-konj sivopepeljaste boje. Putalj ili putko je konj koji ima bijele pruge oko nogu.
Ovo, dragi moji, ni izdaleka nije sve. U našem prebogatom jeziku ima mnogo takvih naziva. Većina se može naći u rječnicima, a neki možda još nisu ni zabilježeni, iako u narodu žive.