Istorijski uticaji na srpsku nacionalnu kuhinju-hljeb

Vizantija, kao središte civilizacije, imala je veliki uticaj na kulturu tadašnje Srbije. Žene koje su se udavale za srpske velmože donijele su kulturu oblačenja, higijene i ishrane. Hrana poprima drugačiji ukus i izgled, na dvoru se jede čorba kiselica, kavijar od morune sa Dunava, svježa riba sa Јadranskog mora, pečenje začinjeno bijelim lukom i mirisnim začinima. Takođe, kuvalo se u “luburi” (goveđi želudac ili u kori od breze) nekoliko sati iznad vatre-žara. Pranje ruku prije obroka bilo je obavezno. Bijelo platno preko stola služilo je kao stolnjak i kao salveta za brisanje ruku. Veliki hljebar brinuo je o skladištima brašna i kvalitetu hljeba, starao se da ga ima dovoljno i da se ne rasipa. Kuhinje na dvoru uvijek su bile izmještene dovoljno daleko da miris dima ne smeta u trpezarijama. Pečeno meso donošeno je sa ražnja i po pravilu se sjeklo u trpezariji. Niža vlastela i običan narod imali su priliku, ne samo da vide svog gospodara kako ruča, već i da probaju istu tu hranu kad on završi s jelom. Ovim činom prenosila se kultura na niže slojeve koji su tu tradiciju njegovali i održavali.
Srednjevjekovna hrana našeg naroda pripremala se na masti, loju ili ulju. Ulje se dobijalo od maslina, a dobrim se smatralo svijetlo ulje. Za suncokret se nije znalo. Sva hrana bila je posoljena. Tokom srednjeg vijeka dosta su korišćeni i začini, koje su donosili trgovci sa Јadrana, ali i sa Istoka. Koristili su se biber, šafran,

cimet, mirođija, karanfilić.

Namirnice su bile biljnog i životinjskog porijekla. Najvažniji je bio hljeb, koji se pravio od pšenice, ječma, prosa, ovsa, spelta i siraka. Da bi se dobio hljeb, žito se mljelo u malim, kućnim, ručnim žrvnjevima, vodenicama ili mlinovima. Najbolji hljeb mijesio se od pšenice, a lošijeg kvaliteta bio je ječmeni, zatim od ovasa, koji je uglavnom služio za ishranu konja. Najlošijeg kvaliteta bio je neukusni, crni hljeb od siraka koji ima krupno zrno i prosa od koga se prvenstveno pravila kaša kada bi cijelo ili samljeveno zrno kuvali u vodi ili mlijeku.
Hljeb se mijesio kao pogača sa kvascem ili od kiselog tijesta. Pekao se na ognjištu ili u peći. Pored hljeba i pogače postojao je i dvopek, koji se koristio za putovanja, budući da je mogao dugo da stoji. Takođe se pravila i pita, od razvučenog tijesta, ispunjena sirom ili mesom.