O Bijeljini i nekadašnjem načinu života u Semberiji

Bijeljina je pred kraj turske vladavine bila najveći grad u Semberiji. O srednjovijekovnom stanovništvu zna se da je bilo slovensko, da je govorilo srpskim jezikom i služilo se ćirilicom. Semberska sela su bila velika i po prostranstvu i po broju domaćinstava. U centru sela nalazilo se vašarište sa bunarom u zajedničkoj svojini, gdje su se mještani okupljali prilikom seoskih svečanosti i vašara. U pričama o doseljenju u ove krajeve, pominju se ogromne šume koje su doseljenici krčili. Prvobitne kuće u Bijeljini građene su od pleteri i drveta, od materijala kojeg je bilo u izobilju. Početkom ovog vijeka počelo se s gradnjom kuća od ćerpića. U vezi s tim javlja se i nova domaća radinost: Svaka porodica sama je dugo pravila sebi ciglu i pekla je. A do danas su se sačuvale furune poljare i hljebne peći. Predmeti pokućstva bili su proizvod seoske domaće radinosti. Posebno se ističu grnčarski proizvodi i drveno posuđe. I danas se na mnogim tavanima mogu pronaći drveni tanjiri, čanci, drvene viljuške i kašike. Treba napomenuti da je ovaj kraj dao i dva znamenita čovjeka našeg naroda: Kneza Ivana Kneževića i guslara Filipa Višnjića.