Pobusani ponedjeljak

Tokom Velike i protekle Svijetlenedjelje nije bilo pomena ili parastosa. Danas je prvi dan kada se ponovo mogu pominjati mrtvi. Odlazi se na groblja da se grob „pobusa“. Za ovu priliku se posebno boje jaja za pokoj duša umrlih, ona se podijele poznatima i nepoznatima. Јaja se na grob stavljaju uz riječi „Hristos voskrese“!. Ponegde biva i litija za umrle, ili prelivanje grobova, kao na zadušnice. Običaj obilježavanja Pobusanog ponedjeljkavjerovatno je kod Srba preuzet od Rusa, kod kojih se on zove Radonjica. Vuk Karadžić za današnji dan pominje naziv ružičalo, koji se ponegdje još uvijek koristi. Osmi dan po Vaskrsu, ili u ponedjeljak po vaskršnjem ponedjeljku, običaj je da se pobusaju grobovi, što znači uredi, očisti od korovskog rastinja, busenje na humkama. Zato se ovaj dan naziva pobusani ponedeljak (negdje i pobušeni ponedjeljak). U Gruži se on smatra Vaskrsom pokojnika, te svako daje pomen i sprema za dušu svojim umrlim precima i srodnicima. Uz prekađivanje grobova, na pobusani ponedjeljak se pale svijeće pokojnicima, za čiju se dušu dijele šarana uskršnja jaja. Po svemu, ovaj dan ima svojstva zadušničkog dana, koji se još naziva i Mali uskrs, a u Popovom polju u Hercegovini Mladi uskrs. Mali uskrs se u banatskim selima provodi vrlo vedro pod nazivom kumačni ponedjeljak, jer se tog dana održava običaj kumačenja. Ovoga dana su se, uz trostruko ljubljenje kroz vijenac spleten od cvijeća, sklapala drugarstva i pobratimstva mladih. Djevojčice i djevojke su postajale „kume“, a dječaci i mladići „pobre“. Običaj kumačenja se u naseljima po Fruškoj gori naziva ružičalo, a pod tim nazivom se očuvao sve do danas i kod preostalih Srba u okolini Budimpešte.