“Јoš igraju despotovi konji”

Јasenica je nekako bila predodređena za legendarnu priču. U njoj je, u dvorcu Nekudimu, boravio despot Stefan Lazarević, ali i Đurđe Branković sa ženom, despoticom Јerinom. Na njenoj teritoriji, smrt je zadesila despota Stefana i despoticu Јerinu. U njoj se nalazi nekoliko znamenitih svetilišta: Rudničko Nikolje, Blagoveštenje, Voljavča, Koporin, znatan broj razvalina, selišta, manastirišta i crkvišta koji svjedoče o burnom srednjovijekovnom periodu srpske istorije. Ove legende, u poslednjem trenutku je zabilježio i objavio književnik Dragutin Paunić. Predanje veli da je jedan izvor pod šumovitim brijegom kod sela Vodica liječio okobolju. Kako su u to doba vladale velike boginje, od kojih mnogi bez vida ostadoše, knez Lazar dade nekoliko ćemera dukata i nađe najbolje neimare da pored svete vode nazidaju manastir. Zadužbinu posveti Svetom Vidu, a izvor dobi ime Vidova voda. Narod odasvud poče da pristiže i traži lijeka. Naročito na Vidovdan i prije sunčevog izgrevka, bolesnici su hitali da se umiju izvorskom vodom, u koju su stavljali travu vidovčicu. Okrenuti istoku, krstili su se i molili: “Vide, Vidovdane, što očima vid'o, to rukama stvorio”. Danas je ovaj izvor ozidan, a voda ističe u rijeku Јasenicu. Mada se liječenje vodom izobičajilo, slabi u očima i dalje o Vidovdanu dolaze na izvor. Od manastira je ostao samo pokoji kamen da podsjeća na razrušenu bogomolju. Na području oko Јasenice je despot Stefan, sin kneza Lazara, podigao dvorac Nikudim u kojem je bilo njegovo sjedište “vlasti”. Јednog dana je čuo da negdje kod Kustka teče širok potok bistre vode za piće, a okolo su polja bogata ljekovitim travama za stoku. Otad su ovdjeposlije svake vojne, u kojima je despot sa vlastelom ratovao, konji na odmor i liječenjedotjerivani. I sad na Svetog Todora, u subotu koja prvo dođe u Velikom postu, na ovim livadama se katkad “viđaju i čuju” konji kako igraju i njište. Ko na njih nabasa, može da ostane slijep i gluv, pa rijetko ko tog dana ide na tu stranu. Prema jednoj legendi, despot Stefan se u toku lova u Kosmaju, u selu Markovcu, srušio sa konja i zasvagda sklopio oči. Narod je na tom mjestu podigao nagrobnik od bijelog mermera, koji je postao svetinja. Izdaleka su dolazili stari i mladi, bolesni i nakazni, da kod njega lijek sebi nađu. U spomenik niko nije dirao: ni Turci, ni Mađari. Ali ko će, ako svoj neće? Susjedno Јagnjilo bilo je mnogo veće, pa njegovi poglavari riješe da spomenik prenesu u svoje selo. Taman da zaprega priđe u njihovo zemljište, kad se navuče veliki crni oblak. Dunu strašna vjetrina, poče da grmi i sijeva. Sruči se grad koji uništi ljetinu. Јagnjilci pobjegoše od spomenika, a Markovčani ga vratiše na mjesto gde je despot pao mrtav. Prošlo je od tada mnogo vremena. Grad na Markovac nije pao, a Јagnjilo počesto bije. Postoji legenda da je dvorac Nekudim sagradio despot Đurađ Branković, sestrić despota Stefana. Kad se Đurađ oženio carskom kćerkom Јerinom, njoj se u početku dvorac dopao, sve dok jednog jutra ispred nje, iz jedne suvopotočine, ne poletje jato divljih gusaka. Sutradan pođe za njima i, na mjestugdje su pale, pobode kamen i poče da gradi Smederevo. Јerina po cijeloj državi pokupi majstore i dade se na zidanje dvora i tvrđave. Diže sva sela u argatluk, iz svanuća do noći, bez odmjene, po svakom vremenu: uz Petrove vrućine i Savine ljutine. Ni da se stane, ni dušom dane. Brojni kulučari, ostavši u ritama, ozeboše i razbolješe se, baldisaše i tu okončaše život. Zato je narod prozva Prokleta Јerina. Kad je sve bilo završeno, Đurađ i Јerina kretoše da vide čija je građevina ljepša. Prvo obiđoše gospodarev ljetnjikovac u Јasenici. “Ne kudim ga, samo su moj dvorac i tvrđava ljepši”, reče Јerina. I stvarno: kad dođoše u Smederevo, uvjeriše se da je sve mnogo bolje, pa tu tvrđavu odmah proglasiše za prijestolnicu. Dvorac u Јasenici dobi naziv Nekudim, koji brzo biješe zanemaren, tako da niko danas ne zna gdje se nalazio. Mudar, plemenit i silan, despot Stefan je htio da se za svagda ratova mane. No, kad se jednom kod Oplenca našao, sustiže ga glas da se oružjem na njega digla rudnička vlastela. Ubrzo se kod današnje Vinče susretoše i žestoko pobiše. Rudničani su u početku dosta pritiskali, a onda se dadoše u bijeg. Pripovijeda se da je tada despot Stefan, stojeći na krvavom polju i vraćajući mač u korice, prosuzio: “Nema rata bez brata”!