O grnčarima i grnčarskim proizvodima
Grnčari se bave izradom sudova za čuvanje i pripremanje hrane, sudova za nošenje i držanje tečnosti i raznog drugog posuđa. Pečena glina se naziva grnčarija (italijanski-terakota). Često se naziva i narodnom keramikom. Razvijana je gdje god je bilo nalazišta crvene gline. Grnčarija su proizvodi posude od pečene gline. Proizvodnja grnčarije naziva se grnčarstvo. Grnčarski proizvodi su pečeni keramičarski predmeti različite boje od različitih vrsta glina i mogu biti glazirane ili neglazirane a stvaraju se ručno na grnčarskom krugu ali i odlivanjem u kalupima i peku se u raznim tipovima peći. Najznačajniji su su sledeći grnčarski proizvodi:
Majolika-ukrasni predmeti, posude, vaze koje su ukrašavane pokrivnom olovnom glazurom.
Lonci za kuvanje- koji ne smiju da imaju olovnu glazuru koja je otrovna.
Keramika za završne radove u građevinarstvu- razni reljefi i slično.
Kaljevi i dijelovi za izradu peći.
Najstariji proizvodi su bili ručno formirani i ukrašavani su žljebovima i nisu bili glazirani a kasnije su bili izrađivani na grnčarskom krugu koji se pokretao rukom ili nogom i bio je poznat u srednjoj Aziji i Egiptu prije 3500-te godine pne. a u Evropi prije 1000. godine pne. Kod slovenske keramike se odomaćio tek u 11. i 12. vijeku. Proizvodi su bili glazirani i oslikani. U grnčarstvu su se proslavili uglavnom Grci. Srednjevijekovna grnčarija se izravnavala sa savremenim grnčarskim proizvodima ujmetničkih zanata. Posude plemenitih formi su bile ukrašavane žljebovima i plastičnim ukrasima koje su bile stvarane utiskivanjem formi koje su bili od ljudskih i životinjskih glavica do plodova malina. U novije vreme oživljava grnčarska dekorativna plastika. Na Balkanu postoje četiri različite tehnike izrade grnčarije. To su:
-grnčarija rađena rukom;
-rađena na ručnom kolu;
-grnčarija rađena na nožnom kolu;
-grnčarija rađena iz kalupa
Izdvojićemo i najznačajnije grnčarske proizvode koji su bili neizostavni u našim domaćinstvima.
Testija je bokal ili vrč u kome se u prošlosti nosila voda ili vino. Obično se pravio od gline, a ponekad i od bakra ili lima. Do nedavno, vrč (testija) veoma se koristio u domovima radi donošenja vode sa izvora ili sa bunara, i zauzimao je veoma važno mjesto u našim domovima. Јednostavan je za upotrebu, lak za prenošenje.
Krčag ili vrč je posuda koja služi za izlivanje ili sipanje tečnosti. Može biti izrađen od keramike, stakla ili metala. Nekada su bili većih dimenzija. Najčešće imaju jednu dršku, ali neke vrste mogu imati i dvije ili biti potpuno bez njih. Koristili su se od nastanka prvih kultura, tokom Antike, pa sve do danas.
Sač ili vršnik je metalni, keramički ili zemljani poklopac sfernog oblika, pod kojim se na ognjištu peče: hljeb, lepinja, pita, mesoi slično. Јela spremljena na ovakav način spadaju u etno specijalitete u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U otvorenom ložištu, razgrne se vatra u sredini i na to mjesto, dakle u ognjištu, stavlja se crepulja sa hranom. Potom se preko nje stavlja sač, i sve to se zatrpava žarom. Poslije određenog vremena, koje je potrebno da se hrana ispeče, žar i pepeo se žaračem ili lopaticom skinu sa sača, sač se žaračem podigne i pečeni predmet se uzme iz crepulje. Ima slučajeva, npr kada se peče pogača, da se ne koristi crepulja, već se tijesto stavlja direktno na zemlju i samo pokriva sačem. Riječsač potiče iz turskog jezika. Za ovaj način spremanja hrane koristi se i izraz crepulja, pošto poklopac može biti od pečene zemlje slične crijepu, (način pravljenja posude je isti kao i za pravljenje crijepa).
Grne je posuda u obliku lonca za kuvanje hrane na otvorenom ognjištu. Po ovoj posudi zanat pravljenja posuda od pečene gline dobija ime grnčarstvo. Često grne na sebi ima dršku i poklopac. Koristi se za spremanje pasulja i svadbarskog kupusa.
Vrčva je riječ staroslovenskog porijekla; turski ćup) je je stari naziv za veliki glineni sud, zapremine 50-200 litara, u kome se pored žita mogla držati turšija i vino. Ovaj sud se koristio sa poklopcom (drvenim ili kamenim) ili bez njega. Služili su i za ostavu žita za vrijeme ratova i seoba, jer su za duže vrijeme mogle sačuvati zalihe. Poznato je da su u staroj Grčkoj bili u upotrebi i veliki drveni sudovi i glineni sudovi, zvani „pitosi“-vrčve, koje su bile starije i koristile su se prije drvenih sudova. Za razliku od vrčve, vrč predstavlja mnogo manji sud, za piće, obično zemljani, sa drškom.