latinica  ћирилица
15/12/2016 |  14:36 ⇒ 16/12/2016 | 19:36 | Autor: RTRS

Karadžić za RTRS: Zločin u Srebrenici nisu počinile regularne jedinice, već otuđeni pojedinci (VIDEO)

Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić dao je ekskluzivni intervju za RTRS iz pritvorske jedinice Haškog tribunala.

U ovom intervjuu, bivši predsjednik Srpske je izjavio da se njegova odbrana snažno protivi tezama o bilo kakvom genocidu u Srebrenici, zato što nedjela nisu počinjena od strane države, niti regularnih jedinica, već od strane nekoliko otuđenih ličnosti, koje su se sve držale u tajnosti. Јedan svjedok je, kako navodi, u Hagu svjedočio da su on i nekoliko njegovih saučesnika to čuvali kao tajnu, čak i od neposrednog komandanta.

Bez obzira na ovu činjenicu, u Srebrenici se, kako je naveo, desio užasan zločin nad ratnim zarobljenicima, ali ne i nad civilima.

RTRS: Kako teku pripreme za žalbeni postupak?

Karadžić: Mogu reći da je predsjednik Apelacionog vijeća, imajući na umu dimenzije ovoga "mega" (ako ne čak i monster) procesa, dodijelio dodatno vrijeme objema stranama i broja riječi za žalbu. Moj tim odbrane radi sa mnom mnogo, a ja sam vodeću ulogu prepustio mom savjetniku, pošto u žalbenoj fazi ima mnogo više proceduralnih, nego činjeničnih stvari.

RTRS: U prvostepenoj odluci Raspravnog vijeća u Vašem predmetu, po prvi put su sudije konstatovale da su muslimanske snage u Sarajevu otvarale vatru na snage UN-a kako bi za to optužili Srbe. Kako ste Vi doživjeli tu presudu?

Karadžić: Bez ozbira na primjedbe predstavljene u "Žalbenim osnovama", ovaj proces je u prvom stepenu donio neke istine više nego predhodni procesi. Ne samo da su muslimanske snage pucale na snage UN, nego i na sopstveni narod. Pretpostavljam da se to desilo zato što su se u međuvremenu pojavili dodatni dokumenti i zbog vrlo napornog rada mog tima odbrane. Ali, to je još uvijek daleko od "cijele istine". Postoje još mnogi, mnogi ratni trikovi i lukavstva koja treba razjasniti, ne samo u ime pravde, nego i u ime mira i pomirenja i budućeg života u regionu. Ti ratni trikovi su bili stvarni zločin protiv Muslimana, Srba i Hrvata pobijenih tada, ali istovremeno i zločin protiv Srba u Republici Srpskoj. Nastavljanje sa tom travestijom je stvarni zločin protiv budućnosti svih nas. Šta može bilo koji Musliman misliti i osjećati prema Srbima, ako vjeruje da su Srbi počinili Markale 1 i Markale 2, ubistva u Vase Miskina i nekoliko drugih masovnih ubistava drugdje u gradu? Ako se ne borimo za istinu o sopstvenom ponašanju i o ponašanju druge strane podjednako, nemamo nikakve zajedničke budućnosti. Tako samo uspostvaljemo "carstvo laži", koje će ugušiti sve one koji ne isplivaju iz njega.

RTRS: Nedavno ste uputili pismo članicama Savjeta bezbjednosti UN-a u kojem ste ih, između ostalog, pozvali da formiraju komisiju eksperata koji bi uradili reviziju svih presuda pred Haškim tribunalom. Možete li da pojasnite svoje motive za takav apel?

Karadžić: Prije svega, postoji u svakom sudskom sistemu mehanizam kontrole i korekcije mogućih grešaka sudova. Koliko je sve smrtnih presuda izvršeno greškom? To je, između ostalog, za neke ljude bio najubjedljiviji razlog za suprotstavljanje smrtnoj kazni. U svakom entitetu, bila to republika ili monarhija, postoje viši sudovi koji su potpuno nezavisni i udaljeni od prvostepenih sudova, a iznad tih viših sudova postoje ustavni sudovi koji mogu ispraviti moguće greške nižih instanci, a na kraju postoji i šef, monarh ili predsjednik, koji je ovlašćen da odluči, da abolira ili izmijeni konačnu nresudu. Tribunal Ujedinjenih nacija, kao i Međunarodni krivični sud (ICC) kao sud osnovan prema sporazumu zemalja, ne smije biti konačna instanca.

Drugo, desile su se mnoge aberacije i izmjene hiljadugodišnjih pravila i sudske prakse, da bi to bila propast civilizacije ako bi to ostalo tako. Te neobičnosti su nabrojane u mome pismu liderima zemalja članica Savjeta bezbjednosti, i svijeta u isto vrijeme, zato što je sve učinjeno u njihovo ime. Sad niko ne može da kaže da je sve prošlo nezapaženo i da nisu bili obaviješteni, a ako budu svjesni šta se dešava, vjerujem da svjetske vođe neće ovlastiti nijednu instituciju da počini takve nepravde. I do današnjih dana mi govorimo o onome što se desilo na suđenjima Sokratu, Isusu Hristu, Mariji Antoaneti, Јovanki Orleanki, Drajfusu i u drugim sličnim slučajevima, ali su oni koji su zato odgovorni - zaboravljeni. Samo Staljinovi procesi nisu zaboravljeni. Slučaj Georgi Dimitrova ne bi trebalo zaboraviti, zato što do toga trenutka čak ni Hitler nije bio uništio čast sudija i sudova.

RTRS: U istom pismu ste ukazali na podatak da izvještaje o radu, Savjetu bezbjednosti UN-a, redovno podnosi Sud i Tužilaštvo, ali ne i odbrana. Očekujete li da bi se to moglo promijeniti?

Karadžić: To se mora promijeniti, zato što se sudski sistem sastoji od sve tri grane. Upravo smo na ivici katastrofalne situacije koju su naši preci znali pod imenom "Kadija te tuži, kadija ti sudi". Sve i svako treba da ima kontrolu. Odbrane ne treba da budu "predstavljene" nekim odabranim predstavnikom, jer su svi slučajevi različiti, već svaka odbrana treba da bude u prilici da se obrati višim instancama.

RTRS: Optužbe koje ste naveli u pismu su izuzetno ozbiljne i, čini se, detaljno elaborirane. Da li ste dobili odgovor i planirate li Vi, odnosno Vaša odbrana, dalje korake po tom pitanju?

Karadžić: U nekim medijima, svakako nenamjerno, moje pismo je interpretirano kao prigovar na "nepravdu koja je učinjena meni", ali nije stvar u tome. Ovaj Tribunal, i posebno proces protiv mene, pokazao je i registrovao mnoge nevjerovatne greške, i samih Ujedinjenih nacija, i s njima povezanih humanitarkih organizacija, kao i samih sudskih vijeća, ali ne samo u odnosu na mene. Može da se desi da to bude jedina korist od ovoga Tribunala, da se zapiše šta se nikad ne smije dešavati, i u samim UH i u (nekim) humanitarnim organizacijama, i kod nekih novinara, i kod sudskih organa. Htjeli mi to, ili ne, jednoga dana će sve to biti poznato opštoj svjetskoj javnosti, i tada će neko morati da se stidi. Pravda je spora i uvijek pobijedi "na kraju" - iako bi za male zemlje i narode bilo bolje da pravda pobjeđuje "na početku". Do sada nije bilo nikakvih odgovora, ali to i nije bila hitna stvar, i ne sumnjam da će biti odgovora i reakcija od tako važnih zemalja.

RTRS: Vjerujete li da ste imali fer suđenje?

Karadžić: Sigurno ne, iz više razloga. Neki od njih su nabrojani u mom pismu Savjetu bezbjednosti, ali i u drugim slučajevima, takođe. U svom žalbenom podnesku, koji će uskoro biti javan, i u kome će biti elaborirano svih 50 osnova iz moje Najave žalbe, od kojih se nekoliko bavi upravo pitanjima fer-nefer aspektima procesa, iako se i drugi osnovi bave greškama koje su nastale na osnovi odsustva fer suđenja.

RTRS: Zločin u Srebrenici je najteža tačka prvostepene odluke Raspravnog vijeđa koja Vam se stavlja na teret. Na teret Vam se stavlja zločin genocida. Koje je Vaše mišljenje o događajima u Srebrenici u julu 1995. godine?

Karadžić: Moja odbrana se snažno protivi tezama o bilo kakvom genocidu, zato što nedjela nisu počinjena od strane države, niti regularnih jedinica, već od strane nekoliko otuđenih ličnosti, koje su se okupile uz teškoće, i sve držale u tajnosti. Bez obzira na to, desio se užasan zločin nad ratnim zarobljenicima, ne nad civilima, i oko 80 km daleko od Srebrenice, ne u samoj Srebrenicn, dok je naša pažnja bila usmjerena na civile i Srebrenicu kao mjesto zločina. Јedan svjedok je ovdje svjedočio da su on i nekoliko saučesnika to čuvali kao tajnu čak i od neposrednog komandanta.

Ne može biti nikakvog opravdanja toga što se desilo, ali sve treba rasvijetliti i razumjeti. To je nešto što su samo naši ondašnji neprijatelji mogli da požele da se desi. Nijedan normalan Srbin ne bi želio da se nešto takvo počini u ime srpske strane, i svakako to nije učinjeno od strane normalne pameti. U aprilu 1993. godine ja sam zaustavio našu Vojsku da ne uđe u Srebrenicu, jer sam se plašio da se nešto slično može desiti, zbog 3.500 srpskih, uglavnom civilnih žrtava najokrutnijih zločina koje je počinila 28. divizija (tzv. Armije BiH, op.aut.). Ni tada niko ne bi naredio zločine, ali uvijek je teško kontrolisati "narodnu vojsku", sastavljenu od mještana koji znaju ko je nedavno pobio njihove najdraže. "Građanski rat" je upravo to što mu ime kaže - rat građana, i prije se mogu očekivati mnoge nezakonita nego zakonita ponašanja.

RTRS: Šta smatrate svojim najznačajnijim dostignućem u ratnom i poratnom periodu, a šta bi, da Vam se pruži prilika, uradili drugačije?

Karadžić: Najvažnije postignuće za mene i za cijelu generaciju srpskih političara u BiH je međusobno izmirenje Srba, i stvaranje sigurnog doma za Srbe u Bosni.

Moja majka potiče iz partizanske porodice, a porodica moga oca je u cjelini bila monarhistička, četnička, nakon što su komunisti pobili desetine najuglednijih Karadžića. Bez obzira na to, bilo je mnogo dobroga, i ponešto veoma lošega, i kod četnika i kod partizana, ali najgore je bila njihova međusobna sukobljenost, koja je trajala, tinjala i prijetila i nakon onoga rata.

Da ne bude zabune, u mom kraju četnici su bili u sukobu sa komunistima, ne sa Muslimanima ili Hrvatima, koje niko nije dirao, niti je bilo napetosti među etničkim grupama. Pomirili smo Srbe zauvijek, bar u pogledu lijevih/desnih ideologija. Prava je sreća i za Srbe, i za ondašnje njihove protivnike, što je Srbe u BiH vodila elita te narodne zajednice: visoki intelektualci, univerzitetski profesori, filozofi, doktori, pravnici, pisci - sve sami humanisti, sa velikim razumijevanjem i simpatijama za druge u BiH. Da su to bili neki drugi ljudi, bilo bi mnogo više krvi i patnje. Kad se jednoj strani objavi rat, ta strana ima pravo na pobjedu, ali mi nismo željeli da pobijedimo, i ne žalim zbog toga.

RTRS: Kako se odvija život iza rešetaka pritvorske jedinice u Ševeningenu? Kakav je odnos sa ostalim opuženicima?

Karadžić: Pravila ne dopuštaju da odgovorim na ovu vrstu pitanja, ali kad bi mi bilo dopušteno, rekao bih da je sve korektno. Uprava pokušava da zadovolji naše potrebe, osoblje je izvrsno, prijatno i čak srdačno. Neka ograničenja izgleda da potiču od činjenice da je pritvorska jedinica UN-a smještena u okviru zatvora - domaćina, koji ima svoja pravila. Sve u svemu, Holanđani su za mene veliko iznenađenje.

Pošto je njihova Vlada bila protiv Srba tokom jugoslovenske krize, stvoren je jedan negativan utisak o njima, ali oni su sasvim drugačiji. Holandija je zemlja od koje naša zemlja može da nauči mnogo, posebno zato što su poljoprivreda i ostali oblici privređivanja slični. Odnosi sa drugima u pritvoru su odlični, kao što su bili i ranije, kad je ovdje bilo blizu sto ljudi raznih nacionalnasti. Sad je ovdje samo nekoliko Hrvata i malo manje Srba, sve istaknuti ljudi, kojima se sudi zbog djela drugih, njihovih potčinjenih, a ne njihovih.

RTRS: Zatražili ste istragu o bolestima u Hagu. Smatrate li da su pritvorski uslovi krivi za smrt i bolesti optuženika?

Karadžić: Ne baš. Uslovi u samom pritvoru nemaju veze sa tim. Stopa incidencije maligniteta (novih slučajeva) je isuviše visoka, a prema prosječnaj stopi za Evropsku uniju ovdje bi mogla da se očekuje samo 0,18% (jedna petina) ljudi sa novootkrivenim malignitetom na ovaj broj, a mi smo imali između 12 i 15. To se sada istražuje, i ja sam redovno obavještavan o toku istrage. Ali, osoblje pritvorske jednnice nije moglo da utiče na to, i glavni "osumnjičeni" za mene su ili hrana, koja se priprema negdje drugo i dolazi smrznuta-odmrznuta, ili građevinski materijal od koga je napravljena zgrada.

RTRS: Pretpostavljam da ste određenu percepciju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Јugoslaviju imali i prije jula 2008. godine. Koliko se ona promijenila nakon dolaska u pritvorsku jedinicu i upoznavanja sa načinom funkcionisanja samog Suda?

Karadžić: Osim civilizavanog odnosa sudskog osoblja, sa malo izuzetaka, moji početni utisci se nisu popravili: ništa dobro se ne može reći o ovoj vrsti sudova. Valtazar Bogišić, naš pravnik iz 19. vijeka, imao je običaj da kaže: "Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi". Počevši u okviru selektivnog gonjenja, Sud nije mogao postati nepristrasan tokom vremena.

RTRS: Ako bi sudski postupak bio po Vas povoljno okončan, da li bi se, po izlasku, ponovo bavili politikom?

Karadžić: Nadam se - ne! Nikad nisam želio da budem profesionalni političar, i zbog toga se nisam kandidovao ni za jedan položaj u vlasti 1990. godine. Radio sam na Psihijatrijskoj klinici sve do prvih barikada u martu 1992. godine. Pored toga, naša djeca su sada u dobi u kojoj smo mi bili 1990. i sad je njihov red da vode ovu zemlju, a mi možemo biti manje ili više korisni savjetnici, i neka vrsta moralnih autoriteta, ako i to uopšte.

RTRS: Kako provodite slobodno vrijeme i koliko pratite politička i društvena dešavanja u BiH?

Karadžić: Nema tako mnogo slobodnog vremena, još uvijek. Ponekad sam radio i po petnaest sati dnevno. Ispitao sam i unakrsno ispitao nekoliko stotina svjedoka, pročitao milione stranica, desetine hiljada dokaza, i još moram da radim do završetka Žalbe. Međutim, vrlo sam zainteresovan da znam sve o BiH, a posebno o Republici Srpskoj. Kad smo imali redovan prijem TV BN, znali smo sve. Posljednjih pola godine nemamo ni jedan program iz RS ili BiH, osim Јutarnjeg programa BN Muzik, i onoga što BN TV ljubazno preusmjeri na taj program, kao večernji Dnevnik.

RTRS: Kako danas gledate na Republiku Srpsku?

Karadžić: Srećan sam kad vidim da su mnoge partije slobodne da formulišu i ponude svoje programe. Sa velikim zadovoljstvom sam gledao na BN TV (jedinoj TV iz BiH koju smo imali donedavno) reportaže sa terena, poljoprivredne i kulturne programe, i znao sam to unaprijed: jednom kad narodu daš slobodu, organizovaće svoje živote. Ekonomija je veoma važna, ali sloboda je na prvom mjestu. Sjećam se kako je to bilo tokom prethodnog režima: srpska pjesma se nije smjela pjevati, osim visoko na planinama. Sada svako selo ima Srpsko kulturno društvo koje slobodno njeguje srpsko kulturno nasljeđe, po prvi put poslije 600 godina, a pretpostavljam da je tako i kod druge dvije narodne zajednice. Republika Srpska je udoban i siguran dom za Srbe iz BiH, i sve koji žele da žive sa Srbima, što je lako, pogledajte koliko manjina živi u Srbiji.

RTRS: BiH je trenutno u procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Evidentno je da na tom putu ima velikih poteškoća. Kako vidite budućnost BiH?

Karadžić: Bez obzira na ta da li ćemo se priključiti Evropskoj uniji, vladavinu zakona i druga pravila bi trebalo usvojiti odmah. Čak i prije nego što je rat završen, dogovorio sam se sa ministram Mlađanom Cicovićem da se prevede i pripreme za usvajanje cio njemački pravni sistem u privredi. Ono što cijenim u EU su pravila koja daju veoma dobre rezultate. Ljudi znaju zasigurno šta se mora, i šta se ne smije raditi, i svi su jednaki pred zakonom, To sam želio za Republiku Srpsku i za cijelu Bosnu, takođe. Ne znam kako će EU izgledati u bliskoj budućnosti, ali svejedno, ja bih sugerisao usvajanje cijele legislature EU, kao i prenos iskustava.

Na primjer, za našu zemlju bi bili korisni mnogi modeli organizacije u poljoprivredi kakvi su u Holandiji, ali mi nismo u dovoljnoj mjeri razvili odnose i saradnju sa ovom zemljom. Ako se ne možemo porediti sa industrijski visokorazvijenim zemljama, Holandija je jedna idealna mogućnost.

Teškoće o kojima govorite bi trebalo što prije prevazići, a to bi se desilo čim bismo usvojili dobro zakonodavstvo i ponovo uspostavili vladavinu prava.

Osim toga, budućnast BiH zavisi od sposobnosti njene tri zajednice da budu pošteni jedni prema drugima, ako ne u ljubavi, onda bar u toleranciji i međusobnom razumijevanju, poštovanju legitimnih potreba i nastojanja, i čak i bez pokušaja traženja nečega na šta se nema pravo.

Pakost u velikoj mjeri čini naše živote bijednim, a to je ono kad jedna zajednica osporava nešto šta je legalno i legitimno za drugu zajednicu, a bez ikakvih koristi za sebe. To je kad Srpsko Sarajevo mora da se preimenuje u Istočno Sarajevo. Niko nema nikakve koristi od toga, i to samo još više udaljava naše dvije zajednice, Srbe i Muslimane. Čiji je to bio interes? Ili osporavanje Dana Republike Srpske! Čak i da je ukinut, što bez volje Srba ne bi moglo, Republika Srpska ne bi nestala, niti bi nestalo milion i po Srba, ovako su samo ti Srbi upozoreni na osjećanja koja prema njima gaji druga strana.

Bilo kakav zajednički život zavisi od dobre volje. Bilo kakav zahtjev za nešto nelegitimno, na šta se nema prava, kao na primjer pokušaji da jedni nad drugima dominiramo, uvodi nas u dramatičnu krizu.

Najbolji način da razumijemo jedni druge je da se zamislimo na mjestu onoga drugoga, kako sam ja činio mnogo puta, i ako je zaključak da bi ti, da si Musliman ili Hrvat, radio isto što radi i on, kompromis je moguć.

U takvoj zemlji, sve tri zajednice treba da budu podjednako zadovoljne ili nezadovoljne. Inače, bilo bi to dugotrajno iscrpljivanje narodnih energija i resursa. Samo ne pokušavaj da ostvariš prednost, da pobijediš, da dominiraš, i "mirna Bosna".

Novinar: Danijel Kovačević

 

 Zahtjev za intervju (Foto: RTRS)

 Karadžić-intervju (Foto: RTRS)