Blagojević: Kršenja ustavnosti i zakonitosti od strane VSTS BiH

Neki dan VSTS BiH je rekao kako navodno nije spojivo da ja budem sudija (Okružnog suda u Banjaluci) i senator Republike Srpske, s čim u vezi osjećam potrebu i unutrašnji imperativ da se oglasim ovim putem i ukažem javnosti na pravnu neosnovanost i apsurde sadržane u kvaziargumentaciji svega rečenog od strane VSTS BiH.

 Već duže vrijeme pratim i zapažam brojne primjere kršenja ustavnosti i zakonitosti u radu VSTS BiH. Prije nego što iznesem najsvježiji primjer za to, podsjetiću na par prethodnih slučajeva o tome. Biće ovo poduži prolog u suštinu mog obraćanja, pa molim čitaoce da to ne shvate kao moje bježanje od suštinskog pitanja. Naprotiv, prolog je i te kako u vezi sa osnovnim razlogom ovog mog obraćanja.

Tako sam prije nekih godinu dana VSTS BiH ukazao na neustavnost i nezakonitost njegovog pravilnika kojim se uređuje normiranje poslova sudija. Tim pravilnikom VSTS BiH je, suprotno Ustavu BiH i svim zakonima, uzeo sebi za pravo da propiše kako određeni broj predmeta u toku mjeseca treba da završi stručni saradnik, a ne sudija koji je zadužen predmetima. Štaviše, taj sudija je dužan svoje predmete dati u rad stručnom saradniku, koji analizira dokaze i piše sudsku odluku, a na kraju je potpisuje sudija. Takvi predmeti se u određenom procentu zatim iznose u normu stručnom saradniku(!!!), kao da je on sudija. Istina, u VSTS BiH su se „pobrinuli“ da ovo grubo kršenje ustava i zakona zaodjenu frazom u pravilniku, prema kojoj stručni saradnik sve to radi pod nadzorom sudije. Međutim, u praksi to znači da sudija pročita odluku napisanu od stručnog saradnika, ali izostaje prethodni stvarni uvid sudije u dokaze iz konkretnog spisa (i njihova istinska analiza) na kojima se temelji sudska odluka. Šta je u ovome neustavno i nezakonito, zapitaće se možda neki? Odgovor je prilično jednostavan i jasan, a svodi se na to da je u svakom normalnom sistemu samo i isključivo sudija zadužen svojim predmetom, samo on vrši analizu i ocjenu dokaza i samo on piše svoje odluke koje se dostavljaju strankama, za šta i odgovora, a stručni saradnik u redovnom sudu je tu da uči (da vježba pisanje odluka, a ne da ono što on napiše potom potpisuje sudija i da se to otprema strankama). Ne može se, dakle, javnosti prikazivati da je odluku donio (a to znači napisao i potpisao sudija), a u stvarnosti ju je napisao stručni saradnik, pri čemu se još pravilnikom VSTS BiH nalaže sudiji da određeni broj predmeta mora dati stručnom saradniku da to čini. Naravno, moj prigovor koji sam tim povodom uputio VSTS BiH je naišao na ćutanje. U prigovoru sam rekao kako će mi, zato što neću da postupam prema navedenim neustavnim i nezakonitim pravilima VSTS BiH, biti čast da me razriješe sudijske dužnosti, jer će to značiti da sam razriješen zato što nisam dozvolio drugome (u ovom slučaju stručnom saradniku) da radi posao za koji sam ja kao sudija isključivo zadužen, odgovoran i plaćen. Јoš jednostavnije kazano, značiće to da sam razriješen zato što sam htjeo da samo ja radim svoj sudijski posao, a ne da taj posao umjesto mene radi neko drugi.

Ili drugi slučaj nepravilnosti u radu VSTS BiH na koji sam im takođe ukazivao u nekoliko navrata tokom protekle dvije godine. Naime, dugo sam u sudijskoj profesiji pa sam mogao zapaziti kako se uporno nameće neobjektivna norma u sudijskom poslu, što se čini od strane VSTS BiH, bolje reći njegovih članova koji u toku obavljanja tog mandata ne napišu čestito ni tačku od presude.

Na dva praktična primjera, to izgleda ovako. Milorad Novković, sada predsjednik Vrhovnog suda Federacije BiH, je od 2004. samo predsjednik suda. U dva mandata, po šest godina, bio je predsjednik Okružnog suda u Banjaluci i za to vrijeme u dva mandata bio je predsjednik VSTS BiH. Samo zbog njega je izmišljena funkcija v.d. predsjednika suda, koje nema u zakonu, kako bi gospodin Novković u toku dva mandata kao predsjednik VSTS BiH mogao ostati i predsjednik Okružnog suda u Banjaluci (te primati tu platu i tzv. naknadu za rad u VSTS), a za to vrijeme v.d. predsjednika (druga osoba u, čini mi se, trajanju 7 godina) primala je platu v.d. predsjednika suda. Za sve to vrijeme gospodin Novković čestito nije napisao ni tačku od presude, onog rudarskog dijela sudijskog posla. No, sve to mu nije smetalo da u istom periodu učestvuje u donošenju i nametanju neobjektivne sudijske norme u VSTS BiH prema kojoj, na primjer, sudija na drugostepenom građanskom referatu treba u toku jednog mjeseca (tačnije 22 radna dana) da proanalizira 18 sudskih predmeta, izvrši ocjenu svih dokaza u svakom od tih predmeta te da napiše i otpremi strankama do kraja tog mjeseca isto toliko (18) presuda. Takva norma uporno perzistira sve ove godine, a nastavljač takve prakse gospodina Novkovića je i aktuelni predsjednik VSTS BiH gospodin Milan Tegeltija. Naime, i on, nakon što je prije toga imao samo tri godine sudijskog staža, 2007. biva imenovan za predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci i od tada samo predsjednikuje, baš kao i pomenuti Novković. Dakle, gospodin Tegeltija je od marta 2007. bio predsjednik jednog prvostepenog suda, za koje vrijeme ni on, jer znam kako rade predsjednici sudova, nije pisao presude, ali to nije smetalo da 2014. odmah uskoči (pa još iz prvostepenog suda) na poziciju predsjednika VSTS BiH. E nakon toga i on nastavlja sa insistiranjem na ostvarivanju nerazumne sudijske norme, za koje vrijeme se voza po raznim destinacijama i ni on, kao prije njega Novković, ne napiše ni tačku od presude. Rekao sam ja to u oči gospodinu Tegeltiji, kada je prije nekoliko mjeseci bio u posjeti Okružnom sudu u Banjaluci (što sam prije toga u par navrata rekao i Miloradu Novkoviću, javno pred svim sudijama suda u kom radim, dok je bio predsjednik VSTS BiH). Tada sam gospodinu Tegeltiji, pred 30 sudija tog suda, rekao da to nije u redu, da se time narušava zdravlje sudija (ostale prisutne sudije su, naravno, samo mudro ćutale, kao i u najvećem broju ostalih situacija). Rekao sam mu istom prilikom i da je svakom od nas (svakako i njemu) jasno da je sve to objektivno nemoguće, da se time podstrekava na površan i brzoplet rad sudija u predmetima, jer sudija zna da mu svakog mjeseca norma visi kao Damoklov mač nad glavom, pa zbog toga uvijek teži da sve brzo završi, na štetu pravilnog utvrđivanja činjenica i pravilne primjene prava, a u konačnom na štetu stranaka.

 Otuda ne treba da čudi što u 100 predmeta koje dobijem u rad po žalbi, u najmanje 90 njih pripremna ročišta i glavne rasprave nisu trajali duže od 15 do 20 minuta, što se vidi iz zapisnika sa tih rasprava, pošto se u njima navodi trenutak započinjanja i završetka ročišta. Dakle, za 15-20 minuta završavaju se u parničnim predmetima ljudske sudbine, a u 100 predmeta iz mog rada u najmanje 95 njih vidim da postupajući sudija prvostepenog suda ne postavi nijedno pitanje. Sve je prepušteno strankama, što je posljedica (ne)kulture konformizma kojom je neizlječivo inficirano ovdašnje društvo u totalitetu. Ova nekultura je, kada je riječ o pravosuđu, pretočena i u slovo zakona. Njih su pisali prosječni pravnici (dobrim dijelom sudije) koji su jedne večeri zaspali kao prosječni pravnici, a ujutro su se probudili kao ovdašnji eksperti. U to ih je proizvela sila moćnika (domaćih političara) i naravno DŽej – visoki predstavnik u BiH, sa sve EU i SAD, a iz ove potonje države naročito USAID. Ti prekonoćni eksperti (ponavljam, dobrim dijelom sudije) napisali su, na primjer, Zakon o parničnom postupku čija suština je u tome da sud ne treba da izvodi dokaze, da utvrđuje činjenice, već to rade stranke. Stvari su ovako postavljene od pisaca zakona (i moćnika) upravo zato što se jedino na taj način omogućava konformističko ponašanje sudija, pa kad se predmet završi pravosuđe uvijek može, uvijeno u plašt vještačke finoće i kulture svojstvene konformizmu, reći za brojne greške u sudskim spisima da je to tako jer, eto, stranke su izvodile dokaze, na njima je takva zakonska obaveza, koju nisu ispoštovale. A u stvari radi se o pervertiranom (moralno izopačenom) poimanju funkcije suda i sudije. Naime, kad stranke ne mogu da riješe svoj spor mirnim putem, onda se one moraju obratiti državi kao svojevrsnom prirodnom utočištu. Država, dakle, oličena u sudiji i sudu mora, kako u građanskom tako i u krivičnom sudskom postupku, da se postara za to da ona izvodi dokaze i utvrđuje sve činjenice kako bi pravilno riješila spor, a ne da njen sudija sjedi skrštenih ruku i sve prepusti strankama, kako je propisano ovdašnjim zakonima o građanskom parničnom postupku. Sve to je usađeno (neizlječivo) u glave naših sudija, što je najveći broj njih jedva i dočekao.

 Јedan od rodonačelnika takve procedure u oblasti krivičnog sudovanja je gospodin Branko Perić. Nakon toga on sada često kritikuje pravosuđe, to jest ono u čijem stvaranju je on i te kako učestvovao, dajući pri tome svojim radom legitimitet institucijama stvorenim protivustavnim putem. Sjećam se kako je gospodin Perić, tamo negdje 2003-2004. godine kao sudija od OHR nametnutog Suda BiH gorljivo branio tezu (ima o tome jedan njegov rad u nekadašnjem časopisu „Pravni savjetnik“ Sarajevo) da optuženi treba u krivičnom postupku da bude saslušavan kao svjedok, iako je to juristički contradictio in adiecto. Nažalost, to je postalo usvojeno i danas je jedan od kanona ovdašnje krivične procedure. Doduše, gospodin Perić je i ovdje reterirao, istina kao pisac romana (čijeg naslova se ne sjećam) u kojem je kroz lik glavnog junaka argumentovano kritikovao ono što je nekoliko godina prije toga zagovarao.

Suštinu svega prethodnog (ne sve prethodne detalje) sam ja takođe rekao gospodinu Tegeltiji, kao što sam mu prije tih nekoliko mjeseci rekao u lice i kako nije normalno da u najvišoj pravosudnoj instituciji, VSTS BiH, koja odlučuje ko će biti sudije vrhovnih sudova, sjede i odlučuju sudije prvostepenih (osnovnih, odnosno opštinskih) sudova, a posebno je nedopustivo da neko ko je sudija prvostepenog suda postane odjednom predsjednik VSTS BiH, što je slučaj sa gospodinom Tegeltijom. Doduše, nenormalno je još nešto. Mi ovdje imamo situaciju da su sada i predsjednik i potpredsjednik VSTS BiH iz reda sudija prvostepenih sudova. Potpredsjednik VSTS BiH je gospođa Ružica Јukić, sudija Opštinskog suda u Tuzli, koja je rođena 1963. a pravni fakultet je završila 1999. godine, kako piše u njenom profesionalnom životopisu na internet portalu VSTS BiH.

 Šta je u svemu ovome nenormalno, pitao sam ja tada retorički gospodina Tegeltiju (što je, naravno, takođe popraćeno mudrim ćutanjem svih ostalih prisutnih sudija). Pa nenormalno je, kako sam mu odmah odgovorio, to što u svakoj normalnoj državi VSTS treba da bude ekspertska institucija, jer ona odlučuje o tome ko će biti sudije vrhovnog suda i žalbenih sudova te države. Stoga, kao u onoj reklami „Pa to je sasvim prirodno“, ne može VSTS BiH biti sastavljen kao skupština na delegatskoj bazi (sa što širom političkom osnovom), jer VSTS BiH nije političko, već treba da bude ekspertsko tijelo, sastavljeno od ljudi sa odgovarajućim profesionalnim znanjem, integritetom, zvanjem i dugogodišnjim iskustvom u ovoj profesiji na visokom i najvišem nivou. To, dakle, ne mogu biti sudije osnovnih i opštinskih sudova (kao ni advokati), uz dužno poštovanje sudija tog nivoa, odnosno advokata. Naravno, gospodin Tegeltija je tom prilikom izrazio neslaganje sa mnom, što ja razumijem jer kako bi u protivnom on došao tu gdje je nažalost došao.

Žao mi je što tada nisam rekao gospodinu Tegeltiji još nešto, pa ću to učiniti sada. Sjećate li se gospodine Tegeltija šta ste vi onomad, sredinom 2014. godine, uradili kao predsjednik Osnovnog suda u Banjaluci (koliko znam to ste samo vi učinili). U to vrijeme organizovani su izbori za člana VSTS BiH na kojima ste i vi bili kandidat. Sjećate li se gospodine Tegeltija da ste vi zahtijevali da u Okružni sud u Banjaluci dođe vaš predstavnik-sudija Osnovnog suda u Banjaluci da nadgleda glasanje sudija Okružnog suda u Banjaluci. Ako me pamćenje dobro služi, a mislim da ne griješim, vaš posmatrač je bila kolegica Biljana Sabljić, tadašnji sudija Osnovnog suda u Banjaluci (istina, sada je ona - od jula 2016. godine – sudija Okružnog suda u Banjaluci). Kada sam ušao u sudnicu našeg suda u kojoj smo glasali i vidio da je tu sve vrijeme glasanja vaš posmatrač, osjećao sam se jadno, naravno ne zbog ličnosti posmatrača, već samo zato što sudija prvostepenog suda (nije važno lično ime, jer mogao je to biti bilo koji sudija tog suda) nadgleda sudije drugostepenog suda kako glasaju. To je za mene bilo poražavajuće, što je na takav način prokomentarisano meni i od brojnih drugih sudija Okružnog suda u Banjaluci, ali off the record, jer pobogu oni o svojim stavovima i mišljenjima kada je riječ i o ovako nečemu mudro ćute za javnost. Vi ste gospodine Tegeltija, kao u pravoj političkoj utakmici, pobijedili na tim izborima (ja sam, naravno, glasao protiv vas, to jest za sasvim drugog kandidata, ali nikako za vas) i u junu te 2014. godine ste izabrani za člana VSTS BiH, a zatim su vas u julu 2014. izabrali i za predsjednika VSTS BiH. Možete misliti kakvi su ostali članovi VSTS BiH (među kojima su i sudije entitetskih vrhovnih sudova) kada su oni ubrzo po vašem dolasku izabrali ni manje ni više baš vas za predsjednika, nipodaštavajući time eklatantno to što ste vi došli tu kao sudija prvostepenog suda, sa samo tri godine prethodnog sudijskog iskustva iz vojnog suda, a oni su nasuprot vama sudije vrhovnih sudova sa višegodišnjim, naglašavam sudijskim iskustvom. Takvi likovi, dakle, odlučuju ko će, a ko neće biti ovdje sudija i u kom sudu. Nadam se da će javnost sama zaključiti koliko je izopačen takav sistem. O tempora o mores!

 Gospodine Tegeltija, Okružni sud u Banjaluci godinama naprosto vapi za daktilografima, bez kojih je nezamisliv rad sudija. U našem sudu sistematizacijom je predviđen veći broj sudija od broja daktilografa, pa nam godinama nedostaje, ako se ne varam, najmanje 5-6 daktilografa. Stoga se prioritetno treba to riješiti, a ne da radimo kao što radimo da ja svaki drugi dan imam daktilografa, iako se od sudije, prema neobjektivnoj normi, očekuje da svaki dan izrađuje presude njihovim kucanjem kompjuterom uz pomoć daktilografa. Kažem to zato što bi se ovakve potrebe trebale najprije zadovoljiti, pa tek onda primati zaposlenike na drugim radnim mjestima. Međutim, imamo slučajeve da se primaju računovodstveni radnici, bez kojih se i može za nuždu, kao i bez bibliotekara u sudu, na kojem mjestu negdje od 2015. ili 2016. radi vaša bivša supruga, gospođa Vlatka Tegeltija.

Maločas rekoh da sam glasao protiv vas kad ste onomad, u junu 2014. godine, nakon tih izbora imenovani u VSTS BiH. Kad to kažem imam, između ostalog, u vidu vaše reference. Kakve su one? Prema vašem životopisu dostupnom na portalu VSTS BiH vi ste rođeni 1971. i 1995. godine ste završili osnovni studij prava, poslije čega niste završili neki postdiplomski studij. Nemate, ako je suditi prema istom izvoru, ni stručnih, a kamoli naučnih radova iz oblasti prava (o autorstvu pravnih monografija i udžbenika da i ne govorim). U istom izvoru ste naveli da ste bili sudija prvostepenog vojnog suda od 1998. do 2001. godine, zatim ste bili tužilac (ne šef tužilaštva ili njegov zamjenik) prvostepenog okružnog tužilaštva od 2004. do 2007, a onda od 2007. godine samo predsjednikujete (poput monarha) sve do danas. Vama je vjerovatno mnogo bolje poznat precizan broj, jer ste pripadnik te kaste u kojoj ih ima mnogo u BiH, monarha-predsjednika sudova, koji su bili ili će uskoro biti i po 18 godina na tim funkcijama. Јa znam, recimo, za Milorada Novkovića, koji je od 2004. samo monarh-predsjednik. Dakle, ako računamo do ovog trenutka, Novković ima 13 godina monarhovanja. S obzirom da je prošle godine imenovan za predsjednika Vrhovnog suda Federacije BiH, na mandat od šest godina, to znači da će on svoje monarhovanje okončati 2022. godine, taman kad bude trebao ići u penziju. Kakva „koincidencija“ u ovome između njega i recimo gospođe Meddžide Kreso, a bogami i vas gospodine Tegeltija ako se uzme u obzir da vi od 2007. samo monarhopredsjednikujete.

 Na konkursu na kojem ste vi svojevremeno izabrani za predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci, pored vas je, ako se ne varam, kao kandidat bio i Strahinja Ćurković, sudija sa dugogodišnjim iskustvom i znanjem. Primjera radi, vi kažete da ste studij prava završili 1995. godine. Za vašu informaciju, sudija Strahinja Ćurković je baš te godine bio sudija pazite čega – tadašnjeg Višeg suda u Banjaluci. Ali, ni to, kao ni ostale njegove reference (u kontinuitetu prisutan u pravosuđu, radio nacrte i komentare zakona), mu nije bilo od pomoći da u ovom izopačenom sistemu on bude (kao što je trebalo) imenovan za predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci. Ne, izabrani ste baš vi gospodine Tegeltija. Kakva "slučajnost" ovog sistema.

Dakle, vi imate trogodišnje iskustvo sudije prvostepenog vojnog suda, a zanemarićemo vaše predsjedničko monarhovanje, jer, da ne budemo foleri i lažovi, zna naša struka da to nije onaj rudarski dio pravog sudijskog posla. E vidite gospodine Tegeltija, za razliku od vas ja sam četiri godine bio sudija i predsjednik jednog suda za prekršaje, bio sam sudija Vojnog suda u Bijeljini, bio sam sudija Osnovnog suda u Doboju, sudija Opštinskog suda u Travniku, a pet godina sam sudija Okružnog suda u Banjaluci (dok me i odavdje vi i vama slični ne otjerate). Ukupno imam preko 15 godina sudijskog staža, za koje vrijeme sam kao sudija radio na svim referatima (prekršajnom, krivičnom, građanskom i na upravnom sporu). Pored toga, ja sam gospodine Tegeltija doktor pravnih nauka, univerzitetski profesor ustavnog prava i profesor visoke škole za predmete krivično pravo i krivično procesno pravo. Imam više od 10 godina profesure na sedam visokoškolskih ustanova u Republici Srpskoj, na kojima sam izveo brojne generacije studenata prava. Napisao sam 25 pravnih monografija, od čega 17 autorskih i 8 koautorskih. Koautor sam prvog ovdašnjeg univerzitetskog udžbenika Međunarodnog krivičnog prava (2007. godine), koji je doživio drugo dopunjeno izdanje 2013. godine (izdavač Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu). Autor sam sedam pravnih monografija iz oblasti ustavnog prava. Po nečemu sam usamljen slučaj na prostoru cijele bivše SFRЈ. Naime, ja sam jedini autor na prostoru bivše SFRЈ koji je napisao praktikume (sa odgovarajućom sudskom praksom) za krivično procesno pravo, zatim za parnični postupak te za upravni spor. Održao sam i više gostujućih predavanja u zemlji i inostranstvu. Malo li je? Nažalost jeste, jer ovim sistemom upravljaju tipovi poput vas gospodine Tegeltija, pa zato imamo uvrnutu situaciju da ja sa navedenim referencama dođem na intervju pred komisiju u kojoj ste vi ispitivač i onda vi provjeravate moje znanje.

Znam ja šta ćete vi možda reći na ovom mjestu. Zbog toga moram istaći kako je u VSTS BiH osmišljen sistem za napredovanje mediokriteta u pravosuđu, a sve to je kanonizovano vašim propisima, baš kao u slučaju zakona o kojima sam ranije govorio. Suština tog iščašenog sistema je u tome da je za vas važno da li mi je i koliko odluka ukinuo Vrhovni sud Republike Srpske. To što u tom sudu ima neznanja i što tamo ima priličan broj sudija koji svojim (ne)znanjem ne zaslužuju poziciju sudije tog suda (isto stvari stoje i u Vrhovnom sudu Federacije BiH) za vas nije bitno. Bitno je šta je rekao Vrhovni sud, a to što su njegove odluke nezakonite, a ne one moje koje ukidaju ili preinačavaju, vi nećete uzeti u obzir. Nećete vi, a i kako biste kad nemate reference za to, da analizirate obje odluke (i moju i onu od Vrhovnog suda) pa da nakon analize sintetizujete sve to. A da hoćete to, i pod uslovom da ste kadri, shvatili biste ispravnost onoga o čemu ja govorim i pišem. O svemu tome sam ja već otvoreno pisao per lungo et largo, potkrepljujući sve to konkretnim primjerima i o tome upoznao profesionalnu zajednicu (što u mojim naučnim radovima i jednoj pravnoj monografiji, što elektronskom poštom svim korisnicima u pravosuđu Republike Srpske). Zbog toga o tome toliko na ovom mjestu.

A sada o vašem aktu, broj 04-50-20-387-2/2017 od 11. maja 2017. godine (koji ste vi gospodine Tegeltija potpisali kao predsjednik VSTS BiH). Ne znam od čega bih prije počeo, jer je toliko nezakonitosti sadržano u njemu, što je velika mrlja i sramota VSTS BiH. Počeću od onoga što se u pravnoj teoriji i jurisprudenciji zove procesnom formom. Vaš navedeni akt je u formalnopravnom pogledu bukvalno jedan bastard. Naime, nema uvoda u taj pojedinačni pravni akt, a ni dispozitiva, niti se može pouzdano zaključiti je li to mišljenje ili odluka. Kažem ovo zbog toga što u vašem aktu, poslije riječi „Predmet“, kojoj inače nema mjesta kod ovakve vrste akata, kažete „Dostavljanje mišljenja“. Međutim, nakon toga u istom aktu se kaže (drugi pasus) da je VSTS donio odluku. Gospodine Tegeltija, kao što ne može biti i žena i djevojka, već ili žena ili djevojka, tako ni pojedinačni akt ne može biti malo mišljenje, a malo odluka. To samo govori o neznanju vas i članova VSTS, kada ste dozvolili da ovakav akt izađe iz te institucije.

Zatim, vi u tom aktu kažete da ste obaviješteni da sam ja imenovan za senatora Republike Srpske, ali kao zmija noge krijete u cijelom vašem aktu odgovor na ključno pitanje od koga ste o tome obaviješteni. Naime, ne može se reći da ste obaviješteni ako ste vi ili neko drugi izvršili uvid u odgovarajući broj „Službenog glasnika Republike Srpske“. To naprosto nije obuhvaćeno sadržajem riječi „...obaviješteni smo...“ iz prvog pasusa vašeg akta. Umjesto toga, zna se dobro da „obaviješteni smo“ ima značenje primanja informacije o nekome ili nečemu od nekoga. Ovo je od važnosti, jer VSTS BiH može postupati prema članu 17. tačka 11) Zakona o VSTS BiH, na koji se vi pozivate, samo ako su ispunjeni uslovi iz člana 84. tog istog zakona. A upravo taj član vi takođe krijete kao zmija noge, jer ga nigdje ne navedoste, a posebno niste ništa rekli šta je njime propisano. Stoga to ja moram učiniti, kad vi već niste. Dakle, tim članom je propisano da VSTS odluku (ne mišljenje) kakvu ste donijeli u mom slučaju može donijeti pod uslovom da mu se prethodno obratio predsjednik suda u kojem radi sudija (u ovom slučaju ja kao sudija). Predsjednik suda vam se obraća zahtjevom u kojem iznosi tvrdnju da sudija obavlja aktivnosti koje su mu zabranjene zakonom. Uz ispunjenje ovog uslova, dakle, vi možete donijeti obavezujuću odluku, ali taj uslov u mom slučaju nije bio ispunjen. To proizlazi već iz vašeg akta, jer vi u njemu nigdje, ni na jednom mjestu, niste rekli da vam je predsjednica suda u kojem ja radim podnijela zahtjev u smislu člana 84. Zakona o VSTS. Da je to ona učinila, a nije, ja bih morao o tome biti upoznat, pošto je ona u tom slučaju dužna da me, prema članu 84. Zakona o VSTS BiH, obavijesti o tome. No, i da je ona to propustila učiniti prema meni, vi ste bili dužni reći, ako je to bio slučaj, da vam se predsjednik suda u kojem ja radim obratila zahtjevom u smislu člana 84. Zakona o VSTS BiH. Pošto vi to niste rekli ni na jednom mjestu u vašem aktu, očigledno je da vam predsjednik suda u kojem radim nije podnijela takav zahtjev, to jest zahtjev u smislu člana 84. Zakona o VSTS BiH. Stoga niste imali pravnog osnova za donošenja akta koji ste donijeli, što je eklatantna povreda zakonitosti, a time i ustavnosti, uz napomenu da prije donošenja tog akta niste pozvali mene da se izjasnim o navodima tog neimenovanog izvora od kog ste, kažete, obaviješteni.

Što se tiče materijalnopravne nevaljanosti vašeg akta i ona je očigledna. Naime, vi u tom dijelu i niste dali razloge, već samo parafrazirate odredbe zakona, pa čak u svojim apsurdima i neznanju idete tako daleko da se pozivate na nekakva mišljenja Konsultativnog vijeća evropskih sudija (KVES), iako to nije domaći propis, jer nije ratifikovan, pa usljed toga nije postao dio domaćeg pravnog poretka. Gospodine Tegeltija, toplo vam preporučujem, a i ostalim ekspertima u VSTS BiH, da pročitate relevantne odredbe Ustava BiH te Aneksa 1 na taj ustav o tome koji međunarodni propisi se neposredno primjenjuju u BiH, a a propos ostalih međunarodnih propisa bilo bi dobro da koristite pokoji udžbenik međunarodnog javnog prava, i to lekciju o ratifikaciji tih propisa (pazite, nemojte da pomiješate ratifikaciju sa potpisom ili adhezijom kao načinima kojima se takođe izražava pristanak na obavezivanje nekim međunarodnim ugovorom). Da, podsjećam vas i na to da neki međunarodni propis ovdje u BiH postaje dio domaćeg pravnog poretka tek kad Parlamentarna skupština BiH da saglasnost za njegovu ratifikaciju, a Predsjedništvo BiH nakon toga obavi čin ratifikacije. No, uprkos svemu tome, ni KVES vam ne može pomoći, jer ono što odatle samo citirate takođe nije osnov za akt kakav ste donijeli u mom slučaju i to zbog razloga koji slijede u nastavku.

Osim ove vrste neznanja, vi u vašem aktu pokazujete smjelost da zakonske odredbe citirate samo onoliko koliko to vama odgovara. Na primjer, vi ste citirali samo onaj dio člana 3. Zakona o Senatu Republike Srpske u kojem se kaže da „Senat razmatra pitanja od posebnog značaja za politički, nacionalni, ekonomski i kulturni razvoj Republike Srpske i daje najvišim ustavnim institucijama mišljenje o tim pitanjima, kao što su....“. Dakle, vi ovdje stavljate tri tačke i nećete da kažete šta to dalje piše u tom istom članu 3. Zakona o Senatu Republike Srpske. A da ste to učinili, onda bi javnost vidjela da u nastavku piše da su to pitanja ustavnopravnog položaja Republike Srpske u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH, donošenje izmjena Ustava Republike Srpske i nacrta sistemskih zakona, sva druga važna pitanja od značaja ne samo za Republiku Srpsku, već i za njene narode i građane. U vezi sa ovim ponavljam vam gospodine Tegeltija da sam ja univerzitetski profesor ustavnog prava, sa više pravnih monografija koje sam napisao iz te uže naučne oblasti.

Vi, dakle, nećete da navedete i ove odredbe, pa sam to ja morao učiniti. Zatim nećete da kažete kako glasi tekst zakletve senatora, propisane članom 5. stav 2. Zakona o Senatu Republike Srpske. Dakle, i to vi skrivate i time obamnjujete javnost. Molim vas, ako se budete izjašnjavali o ovome, poštedite i mene i javnost od glupih fraza da ste to vi imali u vidu. Kad se nešto zaista ima u vidu i ako se nije zlonamjerno, onda se to što se ima u vidu i napiše, odnosno kaže. Posebno to mora da čini institucija kakva ste vi, kad donosi akt kakav je ovaj vaš akt. A vi to gospodo niste učinili ni na jednom mjestu kada je riječ o članu 5. stav 2. Zakona o Senatu Republike Srpske. To je svojevrsna zloupotreba vlasti od strane vas, pa kad to vi niste htjeli da napišete evo ja citiram tu zakonsku odredbu:

„Zaklinjem se da ću dužnost senatora obavljati samopregorno i savjesno, da ću se pridržavati Ustava i zakona Republike Srpske i da ću braniti čast i dostojanstvo naroda i građana Republike Srpske.“

Gospodo iz VSTS i uvažena javnosti, svaki čovjek koji je pošten vidi iz prethodno rečenog da se senator, kao član organa koji je naučno i stručnosavjetodavni, a nije politička institucija, mora pridržavati ustava i zakona i braniti čast i dostojanstvo naroda i građana. Dakle, ponašati se na isti način na koji je dužan da se ponaša i sudija.

Iz tih razloga predsjednik Republike Srpske nije prekršio nijednu odredbu bilo kog propisa kada me je imenovao za senatora Republike Srpske, a ni ja kada sam prihvatio tu funkciju.

Kada se imaju u vidu svi ovi razlozi, koje prećutkuje VSTS BiH, padaju u vodu svi navodi iz akta VSTS BiH, pa i tzv. mambo-džambo kreature kako ih ja volim zvati, tipa da sudija ne može ili ne bi trebao obavljati aktivnosti koje mogu imati negativan uticaj na sudijsku dužnost ili bi mogla ugroziti njegovu nezavisnost i nepristrasnost. To je naprosto nemoguće, jer mene obavezuje zakonski tekst zakletve da se kao senator pridržavam ustava i zakona i da branim čast i dostojanstvo naroda i građana, bez obzira na naciju i vjeru, a sve to sam dužan da radim i da se ponašam i kao sudija, što ja sve ove godine i činim.

Kada se ovo ima u vidu onda otpadaju i pozivanja na sve ostale propise iz akta VSTS BiH (Zakon o VSTS BiH, Kodeks sudijske etike), uz napomenu da nijedna od tih odredbi u tom aktu nije konkretizovana na moj slučaj niti je naveden bilo kakav dokaz i argument iz kojeg bi se moglo zaključiti da sam ja, kao senator, sudija ili kao najobičniji čovjek (a to najviše volim da budem), bilo kada prema bilo kome postupao pristrasno ili diskriminacijski. Ništa od toga konkretnog nema u aktu VSTS BiH. Umjesto toga on je prepun fraza, floskula, parafraziranja ili u najvećoj mjeri citiranja određenih odredaba. Moju navodnu pristrasnost VSTS BiH je razmatrao apstraktno, kao da je funkcija senatora Republike Srpske sumnjiva sama po sebi, što ukazuje na postupanje na osnovu predrasuda. Sumnjam da bi tako VSTS BiH, sa sve Milanom Tegeltijom, postupao da se radilo recimo o Senatu BiH, kad bi takva institucija postojala, pa još uz to da Milan Tegeltija bude senator u toj instituciji. Takvo ponašanje ne služi na čast našoj profesiji i samo je jedan u nizu primjera neustavnog i nezakonitog postupanja onih koju odlučuju ko će ovdje biti sudija.

Napominjem da nijednom odredbom bilo kog propisa nije propisano da sudija ne smije ili ne može biti člana Senata Republike Srpske. Da je to kojim slučajem propisano, ili da je propisano da sudija ne smije biti član bilo koje institucije na nivou BiH ili entiteta, a ni to nije propisano, pa naravno da ja ne bih prihvatio da budem senator. Stoga sa indignacijom i prezirom odbacujem sve neistine koje su protiv mene iznesene u navedenom aktu VSTS BiH i ponavljam da sam prema njemu postupio i podnio ostavku na funkciju senatora Republike Srpske ne zbog ispravnosti tog akta, već samo zato što u Zakonu o VSTS (član 84. tog zakona) piše da je taj akt obavezujući. Dakle, i kad je pravno i moralno naopak, kao što je ovaj, on je obavezujući i ja postupam po njemu samo zbog ove riječi „obavezujući“.

Gospodine Tegeltija, vi ne samo što me niste pozvali da se prethodno izjasnim o navodima iz neimenovanog izvora i obavještenja, već mi niste ni dostavili vaš akt, pa sam ja morao da to tražim po sudu u kojem radim, nakon što sam o postojanju akta saznao iz medija. Јadno je to gospodine Tegeltija, a time ste postupili suprotno članu 115. Poslovnika VSTS BiH u kojem je tako jasno propisana ta vaša obaveza. Radi javnosti, reći ću da je članom 115. vašeg Poslovnika propisan postupak za utvrđivanje aktivnosti koje su nespojive sa dužnostima sudije i tužioca. Stavom 4. tog člana vašeg Poslovnika je propisano da se ovakav akt VSTS dostavlja podnosiocu zahtjeva i sudiji na kojeg se odluka odnosi.

Na kraju, poslije svega, jasno je meni da iza ovoga stoje bolesne snage u pravosuđu i izvan njega, koje su, osim moći, napunjene još i zlobom, pakošću i zavišću. Nadam se da će i javnost to prepoznati i pravilno me razumjeti, pa i kad me moćnici razriješe i od sudijske funkcije.

Autor: Dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci