Hoće li "Srbi teroristi" napasti Banjaluku a Hrvati bombardovati Mostar, da bi optužili "nevine" vehabije?!
U komunikaciji sa zapadnim vladama i talogom njihove diplomatije taj džihad se pretvarao u pojam "evro-atlantska integracija" i put ka Evropskoj uniji. Dok se oni u Sarajevu koriste zloupotrebom ovlaštenja i podrškom iz zapadnih ambasada te medijima, ekonomskom moći i korištenjem najsuvremenije špijunske tehnologije, Srbi i Hrvati, kao nacije i društva pod pritiskom, su prisiljeni odupirati se, političkim taktikama dogovora i principa "otvorenog puta" i "jasnih ciljeva", nastoje se suprotstaviti vojskama fanatizovanih islamističkih radikala, opremljenim elektronskim pomagalima raznih službi u Bakirovom halifatu.
Mnogi Bošnjački intelektualac i musliman, pružajući otpor onima koji retorički koriste "džihad", u unutar-muslimanskom dijalogu, ulazi u odmjeravanje sa islamistima koji ih "diskredituju" nastojeći da nametnu tvrdnje kako suprotstavljanje njima zapravo znači suprotstavljanje islamu. Sa druge strane, na način kako su oni prisvojili islam tako je SDA prisvojila i uzurpirala pojmove patriotizma i države. Što znači: ko napada Bakira i Sebiju i ružno govori o Aliji Izetbegoviću, taj je protiv "hiljadugodišnje države Bosne".
Poneki intelektualac je nalijepljen sa obe etikete: protivnik islama i neprijatelj države, bez potrebe da se ta semantička i politička korelacija islama i BiH ikome objasni.
Pošto u svojim politikama koriste politički motivisano nasilje i grupe organizovane na vjerskoj osnovi, akcije koje u ime islamizma i SDA izvode ekstremni, bradati muslimani poznati kao mudžahedini u ratu, a u miru kao vehabije, dobile su svoj odgovor u vidu pojma i definicije – islamistički terorizam.
Svaki prigovor upućen državnim službenicima, koji na obe strane (SDA i islamizam) koje su u suštini jedna strana uglavnom ne prepoznaju prijetnju takvog nasilja konstantno prisutnog i opetovano ponavljanog u zemlji, oni zajedno sa ponekim poltronom iz drugog kulturnog, vjerskog i civilizacijskog miljea, nastoje ušutkati svojom poznatom retorikom. U cilju popravljanja dostojanstva narušenog usljed nemogućnosti hvatanja aktivista suprotnog tabora, koji se skrivaju među civilima, ta u načelu jedna strana pokreće rat protiv istine o sebi koristeći državu i njene institucije, održavajući već stvorene uslove za nekažnjeno ubijanje, koristeći pri tom potpunu i neprikosnovenu tehnološku nadmoć, "posebnih mjera nadzora", prisluškivanja i praćenja, organizujući medijske agresije koje zamagljuju njihove planove napada na civilne ciljeve: život i imovinu hiljada civila. Na kraju, kada počnu napadati premijere komšijske države ili ubijaju djecu među vojnicima i policajcima, ranjavaju žene u policijskim stanicama, oni "kupe tišinu" o tome ili plate "galamu" o nekoj drugoj temi (kako to u izuzetnoj analizi na Sputnjiku napisa Brankica Ristić) tako da mnogi ljudi, u zemlji i svijetu, ne saznaju šta se zapravo dešava.
U tome učestvuju i pojedini ministri, lažni stručnjaci i kupljeni, neprijateljski mediji.
Baš danas, Bosna i Hercegovina gori u plamenu paraobavještajnih napada, koje Bakir Izetbegović, preko Prnjavora a prije svega ministra bezbjednosti Dragana Mektića, vodi protiv Tužilaštva BiH i Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, tj. protiv v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić i potpredsjednice VSTV Ružice Јukić.
Linija fronta se proširila i na mlade i obrazovane ljude poput Јosipa Šimića, novinara, i Borisa Kordića i Јosipa Kvesića (bivše važne ljude Službe za poslove sa strancima). Meta je i zamjenik neprijatelja mira i stabilnosti Dragana Mektića, kadar HDZ-a iz Tuzle, dugogodišnji pomoćnik ministra bezbjednosti, Mijo Krešić.
Montiranje sudskih procesa i nasilne mjere pritvora predstavljaju pokušaj da se ušutkaju svi ljudi koji imaju saznanja o korupciji, kriminalu i terorizmu u Sarajevu.
Bakir Izetbegović putem svoga evet-efendije Mektića je krenuo u odlučnu bitku za pravosuđe BiH, koje se treba okončati dolaskom Dalide Burzić, sarajevske kantonalne tužiteljice na čelo Tužilaštva BiH, ali je naišao na prve prepreke.
Taj otpor i tu borbu koju, u ovom trenutku, vode samo Hrvati jer, nažalost, u Republici Srpskoj, ključni mediji i agencije prate zbivanja sa lažnom objektivnom distancom, povremeno objavljujući izjave Mektića i sličnih dokazanih neprijatelja, koji su obećali Bakiru Izetbegoviću porobljavanje Republike Srpske, hapšenje njenih lidera i ljudi koji je snažnom političkom vizijom održavaju na putu stabilnosti.
Očito, Gordana Tadić i pobrojani Hrvati, sa vrlo slabim resursima, bez podrške bilo kog institucionalnog nivoa (jer Hrvati u BiH to nemaju), ipak pružaju snažan otpor islamističkoj gamadi u borbi koja za glavni cilj i metu ima upravo Republiku Srpsku.
I rade to dobro, dok Republika Srpska šuti o tome kao da se ishod ove borbe nje same ne tiče i kao da najveći neprijatelji izopačene neoosmanske političke logike ne napadaju "slabijeg protivnika" da bi u predvečerje sudbinskih izbora izvršili konačnu ofanzivu na Republiku Srpsku i njene institucije, njena ovlaštenja, njenu ekonomsku moć i njene političke lidere sa poslušnim i konačno osvojenim pravosudnim aparatom.
Nažalost, samo Radio Televizija Republike Srpske, sa svojom upravom, direktorom i uredničkim kolegijom i novinarima, brani državotvornu busiju na prvoj liniji fronta i zbog toga je na udaru iz Sarajeva i političkih podruma izdajničke politike prodanih duša, koje se fale tuđim patriotizmom i prisvajaju ono u čemu nikada nisu učestvovali.
Ostali mediji i agencije to "objektiviziraju" pomalo objavljuju srpskog De Gola (Dodika) a malo srpskog Petena i njegovu kolonu (Mektiće, Staniće, Bosiće, Šarove...) i nezainteresovano gledaju prema okupiranom Kosovu, pomažući “kupljenom tišinom“da se taj scenario, konačno, u potpunosti primjeni i na Republici Srpskoj.
Ali šta može biti povod oštroj retorici i duboko podjeljenim stavovima vezanim za sudbinu Bakira Izetbegovića, koja se izjednačava sa sudbinom BiH, a u koju se trpa i sudbina obespravljene, napadnute i ugrožene Republike Srpske?
Povod je u nastupu predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Republike Češke Miloša Zemana te u izjavi ministra inostranih poslova Austrije Sebastijana Kurca i saopštenja tog ministarstva, te novoj knjizi dr Miroslava Tuđmana o korijenima terorističke prijetnje u Evropi, koji su nepobitno u ideologiji i političkoj praksi Alije Izetbegovića i njegovog nasljednika Bakira, te u mudžahedinima i terorističkim grupama koji su u ovo doba, prije dvadeset i dvije godine, nemilosrdno i masovno klali Srbe i odrubljivali glave na Ozrenu u okolini Vozuće, njih 192 nevina vojnika i civila, od kojih je Haški tribunal, u predmetu protiv generala Rasima Delića potvrdio ritualna klanja ratnih zarobljenika, Srba – muškaraca, žena i djece, njih najmanje 55.
Takva klanja još uvijek ni Islamska država nije nigdje uradila tako masovno.
Poslije ovih ubistava u ratu, krenule su terorističke akcije: ubistvo radnika iz Hrvatske u Alžiru, Handalina auto bomba u Mostaru, ubistva po Zavidovićima (Kelera, Božinovića, Hotića...) ubistva povratnika i policajaca u Srednjoj Bosni (Ante Veljana i drugih), ubistvo Јoze Leutara, masovna ubistva koje izvrši Muamer Topalović ubijajući cijelu porodicu Anđelić na Badnje veče, pa ubistva policajaca u Bugojnu od strane Harisa Čauševića, napad na američku ambasadu u Sarajevu od vehabije Mevludina Јašarevića, ubistvo policajca u Zvorniku od strane Nerdina Ibrića, ubistvo dva vojnika u Sarajevu od strane Enesa Omeragića... i mnogo čega drugog.
Sve terorističke akcije u Bosni i Hercegovini izveli su radikalni islamisti, pripadnici vehabijskog pokreta, bivši mudžahedini i pripadnici Al Kaide,
Odakle onda, iz kog bezbjednosnog i ludačkog diskursa, uopšte u javnom prostoru ispliva teza najgoreg ministra u istoriji BiH, Dragana Mektića:
"Ne isključujem mogućnost da bi određene paraobaveštajne strukture, povezane sa pojedinim političarima u vlasti, mogle inscenirati određenu vrstu terorizma kako bi opravdale tvrdnje da je BiH radikalizovana zemlja".
Ovu izjavu potvrdila su dva Beograđana, salonski bezbjednjak iz NATO kuhinje Zoran Dragišić i mladi dr Darko Trifunović, za beogradski Blic, ističući sljedeće:
Zoran Dragišić kaže: "Čitav svet danas se nalazi u toj opasnosti. Međutim, u celoj toj stvari posebno su zabrinjavajuće prognoze ministra bezbednosti BiH, koji pominje određene paraobaveštajne strukture. S obzirom na to da je protekli rat na Balkanu obilovao raznim nameštenim incidentima i događajima, koje su kreirale razne obaveštajne i paraobaveštajne službe, Mektićeva upozorenja treba primiti kao nešto najozbiljnije. Posebno uzimajući u obzir funkciju koju on obavlja i informacije koje su mu na osnovu toga dostupne."
Darko Trifunović, očito bez lične želje da ovo komentariše, ipak uvjereno kaže: "Činjenica je da postoji realna opasnost od terorističkih napada u Republici Srpskoj i BiH, ali je zbog različitih stavova koje o tom problemu iznose razni eksperti i nadležne institucije dovedeno u pitanje objektivno sagledavanje stvari. Ako se, ne daj bože, negde u doglednoj budućnosti dogode određene terorističke aktivnosti, ko će onda sa sigurnošću moći da utvrdi ko je za to odgovoran – da li su to radikalni islamisti ili su to paraobaveštajne strukture o kojima su prethodnih dana govorile brojne poznate ličnosti iz javnog i političkog života u Republici Srpskoj i BiH".
U ovu besmislenu raspravu o prijetnji koja ne postoji, osim kao obična propagandna i subverzivna djelatnost, uključio se i ugledni bošnjački intelektualac, akademik Esad Duraković, i na vlastitu sramotu ovog i onog svijeta rekao slijedeće:
"Ono čega se ja plašim, a daj bože da pogrešim, jeste to da se inscenira incident, dva, tri, neki teroristički akt ili nešto slično sa takozvanih islamističkih pozicija, jer za to mogu da se plate ljudi. Onda će imati argument oni koji nas optužuju za radikalizam. Plašim se tih režiranih incidenata".
Poruka ovih glupih i neopravdanih istraživanja podstaknutih besmislenim izjavama debila u uniformi ministra je jasna: teroristički napad na same sebe planiraju Srbi i Hrvati a vehabije "izmišljaju" Zeman i Kolinda, o radikalizaciji u BiH lažno svjedoči Kurc, a Miroslav Tuđman jednostavno nije obaviješten i nema pojma o čemu govori.
Sve terorističke akcije u BiH, Evropi i svijetu su izvršili islamisti: na sirijsko ratište odlaze i vraćaju se – vehabije; u BiH postoje 64 vehabijska naselja, od kojih njih 22 ne prihvata i ne želi prisustvo i autoritet islamske zajednice na svome tlu.
Iz Guantanama je došlo u BiH pet Alžiraca nakon osam godina robijanja; El Savah iz Egipta došao je nakon 12 godina boravka u Guantanamu; Abu Hamza je zakonskim rješenjem Bakirove većine, na prijedlog Dragana Mektića, pušten iz imigracionog centra na slobodu a tu su i njegovi saučesnici Aiman Avad, glavni bezbjednjak Odreda el Mudžahedin sa glavnim šejh ul islamom, vjerskim vođom Imad al Misrijem poznatim kao terorista iz Luksora. Ali, ciljano obaviješteni i usmjereni Beograđani sa Bakirovim podrepašima ubjeđuju javnost i sve nas da islamisti nisu prijetnja.
Tu puku propagandističku postavku podmetnuli su oni koji tvrde da pošteni ljudi planiraju izvršiti teroristički akt samo da bi naškodili pravim teroristima.
Vjerovali ili ne: kreteni optužuju poštene ljude da su spremni i da hoće izvršiti teroristički akt, samo da bi naškodili pravim teroristima i potvrdili imidž BiH kao radikalizovane zemlje, koja prijeti da postane odskočna daska Islamske države u njenim planovima za izvođenje napada na evropskom kontinentu.
Nekako u ovom stilu je govorio SDA-ov ideološki pacov i teoretičar Senadin Lavić:
Nema terorizma, nema vehabija, nema islamizma... sve je to izmišljotina nepostojećih paraobavještajnih struktura iz Republike Srpske.
Iako takve tvrdnje i propagandne teze niko normalan ne prihvata, shvatajući to kao poricanje i prikrivanje činjenice da je društvo građeno iz Sarajeva paralelno društvo u Evropi, koje uvlači cijeli narod, nabacujući mu krivicu koja Bošnjacima uopšte nije potrebna i koja im ne pripada.
Bošnjaci su miroljubivi narod evropske tradicije ali "Bakirova gamad" u Sarajevu, nemaju veze sa narodom i ne zanimaju ih posljedice koje njihova lojalnost islamističkoj politici SDA izaziva po cijeli bošnjački narod.
Dakle, "upljena galama" odvlači pažnju od bradatih ekstremnih "šampiona" iz Avganistana, Guantanama i Sirije a pažnju javnosti usmjerava na nevidljive i, u načelu, nepostojeće paraobavještajne strukture iza kojih, navodno, stoje Srbi i Republika Srpska.
U stvarnosti: paraobavještajne strukture, islamističke i zapadne, su u Sarajevu; drsko i uporno ruše Dejtonski ustav i institucije: nekad na jednom, entitetskom, nivou a nekad na drugom nivou, onom zajedničkom – uvijek podržavajući stvarne teroriste i izmišljajući nepostojeće lažne strukture, inputirajući njima ono što rade sami i njihovi štićenici sa Bliskog istoka.
Izbori koji nas očekuju iduće godine okončaće ovu agoniju i haos koji su izazvali i održavali zloupotrebom javnih ovlaštenja i mogućnosti koje vlast u Sarajevu pruža.
Kada SNSD i Milorad Dodik osvoje najavljenih 50% vlasti i podrške naroda, više neće biti moguće ovako izvrtati sve dokaze objektivne krivice, zamagljivati suštinu jedne do kraja nazadne pojave a ubijene vojnike, policajce i u eksplozijama raskomadane civile, protivno svim moralnim normama i interesu naroda, pretvarati u lažne žrtve ili krivce. Ta vrsta prljavog posla u kome, još uvijek, uspijeva radikalnom, ekstremističkom i pljačkaškom mentalitetu, ratnog i poratnog Sarajeva, da cjelu zemlju učini svojim taocem, pred Evropom i budućnošću.
Svakako, pouka budućim generacijama i našem zajedničkom i sluđenom narodu je bitna: mi nismo izabrali vehabije za svoje neprijatelje niti po svojoj volji ili površnom i sumnjivom uvjerenju; oni su ti koji nas imenuju kao takve, udaraju na nas kad god požele, predano rade na zločinu koji će nas pogoditi ili uništiti, napadajući naše najdraže – cjelu našu stvarnost i život kao takav.
Oni koji nas ometaju u otporu ovom zlu, naši su vječni neprijatelji, i dužnost naše generacije je da ih prepozna, imenuje i porazi.
Autor: DŽevad Galijašević