Suđenje u slučaju "Mahmuljin" - Krčmar: Zločini su prikrivani sistemski
Na suđenju komandantu Trećeg korpusa takozvane Armije BiH Sakibu Mahmuljinu za zločine nad zarobljenim Srbima na području Zavidovića i Vozuće 1995. godine, Krčmar je rekao da je poznato da je 50 ljudi zarobila 328. brigada Trećeg korpusa takozvane Armije BiH i predala je brigadi "El mudžahedin", a osim njih zarobljeno je još 14 ljudi i odvedeno u mudžahedinski logor u Gostovićima.
Krčmar je istakao da su samo znali broj zarobljenih ljudi u tom logoru, a da nisu znali njihova imena.
On je rekao da su mu 2005. godine istražioci Haškog tribunala, koji su radili u predmetu "Delić", dostavili spiskove sa 50 imena, kako bi izvršio njihovu analizu.
"Obezbijedio sam im kontakt sa porodicama nestalih. Međunarodni komitet Crvenog krsta je naknadnom provjerom utvrdio da je nestalo 50 ljudi. U Gostovićima se nalazilo još 14 ljudi čija imena ne znamo. U avgustu 2006. godine, federalna Komisija za traženje nestalih, mimo svih pravila vrši ekshumaciju tijela, a da nas ne obavještava. O tome smo obavijestili istražioce Haškog tribunala koji su odvoženje tijela u Visoko stavili pod svoj patronat", kazao je Krčmar.
On je rekao da je prisustvovao obdukciji tijela i da se po uniformama vidjelo da je riječ o pripadnicima Vojske Republike Srpske i da su bile vidljive strahovite povrede nanesene noževima, a da su glave odsijecane mačetama.
"U početku se pretpostavilo da je bilo riječ o 10 tijela. Kasnije se vidjelo da ih je dosta više i da onaj ko ih je prenosio nije vodio računa da će se nekada raditi DNK analiza, pa je na 10 skeleta dodao 10 lobanja za koje se pokazalo da ne pripadaju tom skeletu", kazao je Krčmar.
Svjedok je rekao da je indikativno da je 1997. godine grobnica u mjestu Vučica sa 64 tijela ubijenih u Gostovićima bila izmještena, te da to nije mogao učiniti pojedinac.
Krčmar tvrdi da je to bio sistemski rad i sistemsko prikrivanje zločina, naglasivši da su im svjedoci kazali da su tijela kopana i odvožena zajedno sa zemljom.
"Mi smo identifikovali 11 tijela, 10 posmrtnih ostataka pronađeno je u privatnoj šljunkari vlasnika Edina Porobića, a jedno tijelo je pronađeno na drugoj lokaciji. I dalje se traga, a informacija je veoma malo", naglasio je Krčmar.
U nastavku suđenja Mahmuljinu, Krčmar je kao svjedok Tužilaštva BiH rekao da je od aprila 1993. do aprila 1996. godine bio član Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, te da je bio u pregovorima sa predsjednikom Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika Trećeg korpusa Zaimom Kablarom, kojem je Mahmuljin bio pretpostavljeni.
Krčmar je istakao da su problemi u razmjeni sa Trećim korpusom bili posebno izraženi blokadom svih informacija jer je to Mahmuljin uslovljavao informacijom "za svoju braću koji su nestali tokom 1992. godine u Kozarcu u opštini Prijedor".
"Mi smo intenzivno radili da razriješimo sudbinu njegove braće, jer nam je to bila kočnica za dalji rad. Bili smo svjesni da nam se otvara put za dobijanje daljih informacija ako riješimo sudbinu njegove braće. I pored naše dobre namjere, u tome nismo uspjeli", izjavio je Krčmar.
Tokom svjedočenja, on je naveo da mu je Kablar rekao da zna za kamp u Gostovićima i za dva srpska oficira koja su bili zatvorena u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, te da im je jedino bilo preostalo da preko OHR-a traže sastanak sa Mahmuljinom.
"Mahmuljin je pristao i mi smo se u oktobru 1996. godine, zajedno sa OHR-om, sa njim sastali. Otvorili smo pitanja o 64 zarobljenika u logoru u Gostovićima, dva zatvorena srpska oficira koji su sa 39 zarobljenika, od kojih je 37 oslobođeno, bili u Zenici, te pitanje vezano za još pet ljudi koji su bili viđeni u Zenici", rekao je Krčmar.
Tom prilikom, kazao je svjedok, Mahmuljin im je rekao da je ispoštovao Dejtonski sporazum, te da on nema odgovornosti za nestanak ratnih zarobljenika, ali da "možda postoje neodgovorni pojedinci koji su sebi uzeli za pravo da prikrivaju ratne zarobljenike".
Krčmar je dodao da se kasnije uspostavilo da je Mahmuljin bio taj "neodgovorni pojedinac", jer je prikrivao ratne zarobljenike Škrebića i Škrbića.
"Dvojica srpskih oficira su, posredstvom IPTF-a i SFOR-a, koji su upali u prostorije vojne policije Trećeg korpusa u Zenici 3. avgusta 1998. godine, pronađeni i oslobođeni. Nažalost, nemamo nikakvu informaciju i ne znamo šta se desilo sa pet ljudi koji su viđeni u Zenici", kazao je Krčmar.
Na pitanje Mahmuljina da li je Јugoslavija izvršila agresiju na BiH i da li je ona bila agresor, Krčmar mu je odgovorio "da su agresori upravo oni kojima je on komandovao, a to su pripadnici `El mudžahedin` brigade".
Drugi, zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH "S2", rekao je da je bio pripadnik Druge krajiške brigade koja je na vozućkom ratištu zamijenila srbačku brigadu.
On je rekao da je tokom napada takozvane Armije BiH 10. septembra 1995. godine došlo do rasula njegove čete i da su se morali povući, dodajući da je jedan dio boraca ostao u rovovima, a on sa desetak saboraca kroz vrleti krenuo prema Vozući.
Nakon sedam dana skrivanja po šumama i obroncima, gladni i iscrpljeni odlučili su da se predaju. Stavili su, kazao je, bijelu majicu na pušku i izašli na put, kada je naišao vojni kamion u kojem su bila tri vojnika.
"Rekli su nam da legnemo na cestu, razoružali nas i vezali. Onda smo sa dvojicom vojnika krenuli pješke, jer je kamion otišao, a ubrzo je stigao neki džip sa stranim vojnicima koji su izvadili noževe i počeli nas provocirati. Odveli su nas do neke baze gdje su nas odmah počeli udarati, dok su nas po leđima lopatama udarala djeca koja su se tu nalazila", kazao je ovaj svjedok.
Poslije su ih, kako je kazao, odvezli do mudžahedinskog centra u kojem je uočio mnogo bijelih šatora i mudžahedina koji su klicali.
Odveli su ih, rekao je on, u jednu izgorjelu kuću u kojoj je bilo 10-tak zarobljenika koji su stravično izgledali. Svjedok je kazao da sa njima nisu imali nikakav kontakt jer su njegovu grupu zatvorili u posebnu prostoriju.
"Uslijedilo je svakodnevno fizičko i psihičko maltretiranje. Bili smo vezani telefonskom žicom, danima bez vode i hrane. Pojedinačno su nas vodili na ispitivanje, tražili da im kažemo gdje smo služili vojsku i koga smo ubili, zaklali. Tukli su nas čime su stigli. Mene je jedan vojnik udario čizmom u prsa i stomak tako da sam izgubio dah, drugi me je crijevom za vodu tukao po leđima, treći elektrošokovima udarao u vrat, a četvrti drvenom palicom tukao po tabanima", ispričao je "S2".
On je rekao da su tražili da prihvate "njihovu vjeru", što je jedan od straha i učinio. Kazao je da je dosta stranih vojnika nosilo uniformu i da je većina imala marame na glavi.
Svjedok "S2" je objasnio da su svi zatvorenici prolazili kroz iste muke i da su se svi pokajali što su se predali.
Nakon 13 dana, pripadnici ABiH odvezli su ih u KPZ Zenica gdje im je rečeno da ne govore o mudžahedinima.
Svjedok je kazao da su 27. januara 1996. godine izašli na slobodu.
Optužnica tereti Mahmuljina da, kao komandant Trećeg korpusa, u čijem je sastavu djelovao i odred "El mudžahedin", ništa nije preduzeo da spriječi zločin pripadnika ovog odreda nad ratnim zarobljenicima i srpskim civilima tokom vojne akcije na širem području Zavidovića i Vozuće 1995. godine.
Suđenje će biti nastavljeno 4. oktobra.
Izvor: Srna