"Dodik kao svjetionik protiv muslimanske braće iz Sarajeva i Banjaluke"
Tekst prenosimo u cijelosti:
Svaki razgovor o Savezu za promijene kao koaliciji srpskih političkih stranaka je uvredljiv i besmislen. Onaj ko u toj politici vidi bilo šta srpsko ili ništa ne razumije ili je i sam dio problema. Srbi su narod koji ima jasnu formu nacionalnog identiteta koji se ispoljavao kroz istoriju, borbu i žrtvovanje, pravoslavlje i osebujnu kulturu, ali i politiku.
Mišel Fuko tvrdi da identitet nije nešto što svako ima u sebi definisano, zauvijek dato i potpuno određeno. Identitet je razvoj i formulisanje vlastitog odnosa prema sebi, zajednici i drugima, uopšte. Smjene i promjene. Takav je slučaj sa SDS-om.
Antoni Gidens smatra da je identitet nešto što može biti stvoreno, ali nije naslijedno. On predstavlja sistem racionalnih i emotivnih reakcija u razvoju, kao i sposobnost za preispitivanjem i reinterpretacijom saznanja o sebi.
Identitet ima svoju svjesnu i nesvjesnu dimenziju a percepcija nas samih je promjenjiva. Razumijevanje sebe može se tumačiti kao proces u kojem se postepeno, ali stalno, izgrađujemo u težnji da budemo posebni a da istovremeno jasno pripadamo širim narodnim zajednicama i čovječanstvu u cjelini.
Identitet u svakom smislu predstavlja posebnost tj. različitost.
Radikalni islamizam i islamistički terorizam su u nekada multietničkom Sarajevu sebe proglasili identitetom i, kako bi onemogućili svako negodovanje zbog otvorene podrške teroristima, usvojili su i naglašavali pojam islamofobije, koji je trebao imati jednaku težinu kao i pojam ksenofobija, i taj se "semantički štit" prvo koristio protiv kritike koja je dolazila iz Republike Srpske, kako bi se u političkoj praksi i na javnoj sceni nastavila primjena "srpske krivice" za sve loše što se dešavalo tokom raspada SFRЈ. Taj odvratni izum postigao je da islam postane nedodirljiv pod prijetnjom genocida i rasizma. Kroz ovaj pojam, doktrina Alije Izetbegovića, kao program opšte islamizacije i izgradnje islamskog društva u BiH, nastupila je otvoreno i drsko kao tumač islama, kao vjera, tako što se ogrnula kaputom žrtve da izbjegne najmanji napad i kritiku. Ona zanemaruje nevjerojatnu žestinu vjerske borbe u Egiptu, Siriji, Iraku, Avganistanu… koja se često graničila s najgorim divljaštvom: džamije, mesdžidi, crkve, hramovi i samostani spaljeni su i sravnjeni sa zemljom, predmeti kulta pokradeni, vjerskih dobra oteta, hodže i sveštenici obješeni, mučeni i ubijeni.
U ovu anticivilizacijsku borbu, kao poltroni sektaškog zapada, uključili su se i ljudi iz Saveza za promjene, koji imaju sumnjiv nacionalni identitet ali vrlo prepoznatljiv islamistički i NATO identitet, vidljiv u perverznoj kohabitaciji koja može biti primarno saudijsko-vehabijska ili čak anglo-američka, ali nije ni u najmanjoj mjeri srpska.
"…Naši politički konkurenti su ozbiljni, veoma ozbiljni protivnici koji su zaigrali snažnu, opasnu brutalnu `gadafijevsku` politiku u kojoj riječi normalno, demokratično, tolerantno ili zajedničko ne postoje…"
Ovako je za sarajevski "Kliks.ba" prije par dana, tačnije prvog februara 2018. godine, govorio Mirko Šarović, velika uzdanica Srpske demokratske stranke, balkanskih trgovaca oružijem poput Slobodana Tešića i raznih osiguravajućih kuća koje su ga u javnosti i u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zatvora u Doboju povezivali sa ubistvom Riste Јugovića… U intervjuu koji je dao izvjesnom, anonimnom (sarajevski šibicari bi rekli - samozvanom) novinaru po imenu S. Hambo, pod efektnim naslovom: "Šarović: Politički konkurenti Saveza za promjene u RS-u vode brutalnu `gadafijevsku` politiku", ovaj smušeni zelembać u koži srpskog ministra izrekao je glupost i besmislicu, koju više niko ni na zapadu ne koristi, zbog očiglednog razloga.
Moamer el Gadafi je bio afrički i libijski junak, častan čovjek, harizmatični lider i vizionar, koga su morali brutalno mrcvariti i ubiti dojučerašnji zapadni favoriti iz Muslimanskog bratstva, ISIL-a i Al kaide, da bi izbrisali vlastite kredite koje je ovaj državnik dao njihovim vladama kao geopolitički reket, da bi obezbijedio mir svome narodu i svojoj državi. Eto… to mu nije pomoglo a radikalni islamisti su uz pomoć zapada uništili i mir na afričkom kontinentu i na desetak dijelova pocijepalu državu Libiju, koju je prosperitetnom i bogatom napravio upravo Gadafi i njegov režim.
To je danas notorna činjenica i ovakav vid fanatizma i drskosti nad uništenom državom i vođom koji je simbolizovao mir i stabilnost još uvijek ispoljavaju i pokazuju samo pripadnici radikalne islamističke organizacije Muslimanska braća. One organizacije koja je u Sarajevu "kod kuće" i čiji duhovni lider Јusuf ef. Kardavi redovno biva dočekivan u čaršiji od strane vjerskih i političkih lidera, kao veliki prijatelj i pokrovitelj teokratske iluzije u kojoj živi Sarajevo.
Gadafi je bio i veliki prijatelj srpskog naroda i Srbije: odbacio je svaki vid sankcionisanja Srbije, javno i otvoreno podržao otpor NATO agresiji, nudeći sve vidove pomoći. Siguran sam da njegovo prijateljstvo Srbi nisu zaboravili.
Ali identitet se ne naslijeđuje i svak onaj ko je upoznao Srbe kao narod, u istoriji i geopolitičkoj perspektivi prošlog vijeka, i Srbe danas, zna da ovakve izjave u kojima se nacionalni prijatelji proglašavaju simbolima zla a istorijskim neprijateljima ne zamjeri ni zbog najgorih zločina i ubistava, teško može izgovoriti Srbin. U svim nastupima Dragana Mektića, Mirka Šarovića, Darka Babalja i sličnih, vidljivo je agresivno pljuvanje po Srbima i svim njihovim prijateljima ali i poltronski odnos prema dinastiji Izetbegović koja je utemeljila koncept vjerskom mržnjom zadojene antisrpske politike.
I potpuno negiranje bilo kakve prijetnje, uprkos terorističkim napadima u Zvorniku i Sarajevu (Rajlovac), uz obavještajni nadzor i prisluškivanje onih koji se bave temom terorizma (prije svega i ovog autora); denunciranje, prljave konstrukcije i laži kao poseban vid zastrašivanja naroda; razne vrste obavještajnih prodora ("Ušće" – Srbija) i nadzora nad privatizacijskim procesima u dijelu BiH gdje su većinski nastanjeni Hrvati; prisluškivanje tužilaca i sudija - kontinuirano i agresivno ometanje u radu - praktično rušenje pravosuđa; stalno odvlačenje pažnje od terorističke prijetnje potpunom kriminalizacijom javne i političke scene, nagodbe za povratnike sa sirijskog ratišta; izmjena zakona o strancima i njihovom boravku (kako bi se iz imigracionog centra oslobodilo lice koje predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti - "Abu Hamza" – Imad al Husin); iracionalna politika prikrivanja stranaca u BiH i odsustvo bilo kakvog nadzora nad njihovim boravkom; zaštita počiniocima ratnih zločina na vjerskoj osnovi na području Vozuće i mnoge druge aktivnosti, uništavale su, planski, mogućnost bilo kakvog bavljenja izvorima i formama terorističke prijetnje.
Svaki otpor ekstremnim ideologijama i terorističkim organizacijama je drsko, sa nivoa Ministarstva bezbjednosti, osuđivan, kompromitovan i obesmišljavan.
Teroristički napad na policiju u Zvorniku, ubistvo policajca Đurić Dragana od strane Nerdina Ibrića, vjerskog fanatika i vehabije, koji je, po riječima vlastite majke, instruiran i usmjeren u radikalnom mesdžidu u Dubnici, kao i ubistvo dva vojnika Oružanih snaga u Sarajevu (Armin Salkić i Nedeljko Radić) od strane vehabije Enesa Omeragića uopšte nisu ozbiljno istraživana.
Čak je primjetno bilo u javnosti odsustvo pravilne, pravne kvalifikacije ovih djela kao krivičnih djela terorizma, iako su od strane Trampove administracije uvršteni među 78 najtežih terorističkih akcija u svijetu u posljednje tri godine.
I bacanje pirotehničkih sredstava pod vozilo generala Ante Јeleča (tunel Salakovac) od strane radnika Obavještajno-bezbjednosne agencije, kao i napad na tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici takođe nisu procesuirani.
Imalo je to i svoju sramnu, političko-bespravnu pripremu: u otvorenoj pravosudnoj farsi, u kojoj je smijenjen direktor SIPA Goran Zubac da bi, odmah nakon izbora novog direktora, bilo suspendovano 13 izuzetnih kadrova, službenika agencije, nekoliko rukovodilaca i viših inspektora. Uočljiva, ali u javnosti prikrivena, je bila i smjena Amera Veiza, šefa odjela za borbu protiv terorizma. Mnogi od izbačenih su vraćeni u službu, ali su uklonjeni sa ranijih rukovodnih pozicija i dužnosti.
Na ovaj način su iz SIPA suspendovani viši inspektori Mario Kapetanović i DŽenana Omerhodžić (koja je pod optužbom za lažno prijavljivanje uhapšena), značajni i ugroženi jer su vodili operaciju kodnog imena "Ozren", utvrdili odgovornost, pa uhapsili Šemsudina Mehmedovića, zbog prvih ritualnih klanja u BiH, kod Tešnja, 21. septembra 1992. godine.
Ta prva ritualna odsijecanja glava četvorici nevinih Srba i zločini islamskih militanata počinjeni na području opštine Tešanj odslikavaju u potpunosti fanatičnu vjersku izopačenost i postupanje džihadista u ratu i za njih je osumnjičen, po komandnoj ali i ličnoj odgovornosti, Šemsudin Mehmedović, funkcioner SDA i poslanik te stranke u Zastupničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH, ali je u istrazi na površinu isplivala i odgovornost Amira Ahmića, ratnog šefa Službe državne bezbjednosti u Tešnju, koji je bošnjački agent u Haškom tribunalu praktično od osnivanja tog suda.
U ovom predmetu, postupanje Tužilaštva BiH bilo je krajnje politički motivisano i tendenciozno, vidljivo posebno kroz odbijanje da se ispune zakonske obaveze, stvore uslovi za provođenje istrage i postupka dokazivanja počinjenih krivičnih djela, pokazalo se u Izvještaju o počinjenom krivičnom djelu ratnog zločina koji je podnio MUP Republike Srpske, jednako kao i u operativnoj akciji agencije SIPA pod kodnim imenom "Ozren". Način na koji su odbijani zahtjevi Državne agencije za istragu i zaštitu, izbjegavanje da se zaštite svjedoci kojima je život ugrožen uz odbijanje mjera pretresanja određenih lokacija i prostorija, odbijanje da se donese rješenje o pritvaranju, direktna zaštita odgovornom Mehmedoviću za nepobitno utvrđene ratne zločine, otvorilo je u javnosti ključna pitanja o činjenici da se zločini prema srpskom narodu ne procesuiraju, naročito ako je vidljiva odgovornost i učešće u njima bivših ili aktuelnih funkcionera iz reda bošnjačkog naroda. Evidentno je bilo isto tako neskriveno, nezakonito i nemoralno, pristrasno i nekorektno ponašanje lokalnih diplomata i ambasadora zapadnih zemalja u Sarajevu.
Činjenica je da su takvi zločini radikalnih islamista u BiH, naročito na području Tešnja, počinjeni od strane pripadnika mudžahedinskih jedinica, pod komandom Zeida Dukmenića, tjelohranitelja Alije Izetbegovića, pripadnika jedinice Crni labudovi i prijatelja navodnog Srbina iz Prnjavora Dragana Mektića, ministra bezbjednosti.
Kontraobavještajna zaštita koju su agencije iz Sarajeva pružale Zeidu Dukmeniću (rođenom u Belišću u Hrvatskoj kao Željko Dukmenić, a koji je bio prije rata prvak Njemačke i BiH u borilačkoj vještini tekvando) unijela je mnoge zabune u istrage vođene ovim povodom. Manipulisalo se ulogom mudžahedina, pa je Zeid predstavljen kao Abu Zejd, te mu je dodijeljeno i dodatno ime Hudejfa. Upravo stavljanje pripadnika Odreda el mudžahedin, koji nikada nije bio na području Tešnja, na spisak ratnih zločinaca poznatih kao Zeid, doprinelo je zaštiti ritualnog islamističkog ubice.
Istina je da su u sklopu jedinica iz okoline Tešnja djelovali i kažnjenici iz Guantanama, pripadnici tzv. Alžirske grupe (koje je Mehmedović lično vjenčavao sa lokalnim djevojkama i ženama) te Francuske među kojima je najznačajnija internacionalna kriminalna grupa iz Rubea, u kojoj su ključni bili konvertiti (kao što je Zejd Dukmenić), Lionel Dumont (Abu Hamza) i Kristofer Kaze (Abu Velid). Ova grupa je poznata po organizovanju napada na Samit G-8 u Lilu, (Francuska) kao i po planiranju napada na sjedište NATO saveza u Briselu - te po činjenici da je Dimon pobjegao iz zatvora u Sarajevu i poslije sedam godina uhapšen u Njemačkoj, a da je Kaze ubijen u jednoj policijskoj akciji u Belgiji.
Upravo takve okolnosti počinjenih djela ratnog zločina i njihova dokumentovanost hiljadama dokumenata i izjava, fotografija i video snimaka, uz postojanje dva logora u kojima su zatvorenici mučeni a neki i ubijeni (stadion u svlačionici FK Tošk u kome je 18 dana proveo i ovaj autor), te logor-zatvor u podrumskim prostorijama i garažama uz Policijsku stanicu Tešanj uz djelovanja tadašnjih mudžahedina koji danas predstavljaju izvor najveće terorističke prijetnje, otvaraju važno pitanje oslobađanja krivaca i vještačkog održavanja lažne slike proteklog rata. Zločini su činjeni ovako:
U šokantnom iskazu zaštićenog svjedoka, čiju su izjavu obezbijedili Kapetanović i Omerhodžićka , tvrdi se da je Mehmedović mudžahedinu Zeidu (Dukmeniću, ličnom prijatelju ministra bezbjednosti Dragana Mektića i pripadniku jedinice Crni labudovi, tjelohranitelju i Alije i Bakira Izetbegovića…) koji je Mehmedoviću donio odsječene srpske glave, zauzvrat poklonio niklovani pištolj i obećao da će ga pohvaliti kod vođe zloglasnog odreda "El mudžahid", s kojim je načelnik tešanjske policije tokom rata blisko sarađivao! U istom svjedočenju, Mehmedović se optužuje i za ratne zločine, koji uključuju ubistva, mučenja i maltretiranja zarobljenih srpskih civila iz Tešnja i okoline, koji su držani zatočeni u logoru u krugu policijske stanice u tom gradu.
Prema iskazu tog svjedoka, odsječene srpske glave iz baze u selu Јablanica donio je mudžahedin po imenu Zeid, koji se, u pratnji policajaca Envera i Amira Beše, te Besima Sejdića, dovezao pred policijsku stanicu u Tešnju u terenskom vozilu.
"…Zeid je uzeo prtenu vreću i unio je u zgradu policije, bacivši je na sto dežurnog policajca Hakije Hadžana, koji je ishitreno upitao: `Šta ste to donijeli, braćo?` Zeid je na to odgovorio: `Što je načelnik tražio, mi smo uradili. Donijeli smo, brate, četiri vlaške glave njemu na poklon`", ispričao je svjedok, naglašavajući da je nakon toga u stanici policije nastalo opšte grljenje i ljubljenje mudžahedina i policajaca.
Svjedok navodi i to da je Mehmedović došao u stanicu na poziv dežurnog policajca, koji je putem motorole koristio šifru "Hum 101".
"…Dežurni policajac radosno mu je saopštio da su braća iz Јablanice donijela hediju (poklon) i da on traži muštuluk. Nedugo zatim došao je Šemso (Mehmedović) u društvu Emira Ahmetovića. Tada je Zeid uzeo vreću i istresao glave u hodnik. Glave su bile krvave, sa stravičnim izrazom lica. Na mjestu na kom su odsječene vidjelo se da su nečim tupim odvaljene, a po tjemenu su se vidjele rupe, najvjerovatnije od udaraca tupim predmetom. Na jednoj glavi nije bilo ušiju i nosa, a na jednoj nije bilo oka", navodi svijedok u ovom stravičnom iskazu datom inspektorima agencije SIPA.
Prema daljim navodima svjedoka, Mehmedović je pljunuo u pravcu odsječenih glava i rekao da je šteta što su odsječene samo četiri.
"Da ste, bogdo, odsjekli i hiljadu drugih", rekao je Mehmedović i, prema iskazu svjedoka, naredio policajcima Emiru Ahmetoviću, Smailu Smailbegoviću i Hakiji Hadžanu da pokupe odsječene glave i zakopaju ih ispod zgrade bolnice u Tešnju.
Mehmedović je, potom, mudžahedina Zeida (poznanika i fitnes trenera ministra bezbjednosti Dragana Mektića) nagradio niklovanim revolverom, koji je donio iz kancelarije : "...Ovo je pronađeno kod jednog Srbina odavde. Njemu više sigurno nikada neće trebati, a evo tebi. Јeste da ćeš njime moći samo šest Vlaha ubiti", rekao je Mehmedović, i dodao da će Zeida i lično pohvaliti glavnom emiru odreda kada dođe u Јablanicu.
Zaštićeni svjedok je tom prilikom istakao, tačnije, optužio Mehmedovića za ubistva i zlostavljanja srpskih civila zatočenih u garažama policijske stanice u Tešnju. Detaljno je opisao metode mučenja, od odvođenja logoraša na kopanje rovova na prvim linijama fronta do polivanja vodom iz šmrkova usred zime u dvorištu stanice policije, po Mehmedovićevom naređenju.
Svjedok je naveo i slučaj ubistva starca iz sela u okolini Tešnja, koji je uhapšen jer je pekao rakiju. "…Mehmedović je specijalcima naredio da tuku starca, koji se prezivao Avrak. U jednom momentu, starac je od udaraca pao niz stepenice. Kad je utvrđeno da je mrtav, Mehmedović je naredio da ga prebace u bolnicu, gdje je ustanovljeno da je podlegao povredama od pada sa stepenica, pošto se navodno sam sapleo".
Ovu izjavu obezbijedili su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i ona, uz spremnost zaštićenog svjedoka da se pojavi na sudu i objasni događaje i prilike, predstavlja ključni dokaz u utvrđivanju krivice Šemsudina Mehmedovića.
Nakon 18 mjeseci suspenzije, biši inspektor Mario Kapetanović se vratio u agenciju SIPA, dok DŽenana Omerhodžić još uvijek vodi tešku pravnu bitku. Ali to nije sve.
Iz Ministarstva bezbjednosti otišao je i pomoćnik ministra za borbu protiv terorizma i organizovanog kriminala Vjekoslav Vuković, poznat po tome što je upravo on vodio treću reviziju državljanstava podijeljenih mudžahedinima i okončao je oduzimanjem blizu hiljadu državljanstava. Kroz rušenje kvalitetnih kadrova u sektoru bezbjednosti, planski i neskriveno, iz Sarajeva je agresivno rušen zajednički sistem bezbjednosti.
Učestali izvještaji koji stižu iz Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država o izvorima terorističke prijetnje u BiH i od strane BiH nisu pokrenuli nijednu osmišljenu bezbjednosnu mjeru, nego su svi odgovori koji su stizali iz Sarajeva bili tek puko negiranje prijetnje i zaštita bradatih "folklornih grupa" iz Al kaide i DAEŠ-a.
U stvarnosti, na pitanje borbe protiv raznih vrsta radikalnih i ekstremističkih ideologija na tlu BiH nikada nije konsekventno odgovoreno od strane SDA i zajedničkih institucija, ali je nakon uspostave "nove vlasti" u Sarajevu prvih dana 2015. godine tihu opstrukciju zamijenila otvorena podrška ekstremistima. Glavni izvršilac ove politike zaštite ekstremista, bio je student Više škole Hrvatskog MUP-a, ministar bezbjednosti Dragan Mektić, uz pomoć SDS-a.
Nakon što su politike ministra Mektića postale potpuno jasne, povećana je potreba da se medijski, žurnalistički, stručno, naučno i sistematično prati razvoj ovog lošeg procesa u kome očito Mektić nije usamljen jer ga snažno podržavaju ljudi poput Šarovića.
Zato se izmišlja priča o navodnim paravojnim formacijama, o maloljetnoj djeci koja se obučavaju u Rusiji… o institucionalno organizovanom i prikrivanom kriminalu i korupciji… o prljavim ubistvima i bezakonju, koje se po višedecenijskoj i na zapadu utvrđenoj matrici, pripisuje uvijek i samo srpskom narodu i Republici Srpskoj.
Zbog sarajevskih privilegija i tankog morala, mnogi korumpirani petljanci i političari iz SZP su vrlo odlučno na braniku terorizma, Muslimanskog bratstva, Al Kaide i ISIL-a.
Stranci u Bosni i Hercegovini, diplomatski talog i obavještajni pacovi uočavaju da otpor njihovoj geopolitičkoj pješadiji raste i da je u svjesti Bošnjaka, Srba i Hrvata poodavno sazrela misao da ne postoji nijedan racionalni razlog niti potreba da se zemlja drži na kratkom povodcu spolja bez ikakve odgovornosti i da od toga svi narodi i građani u zemlji trpe samo štetu i nikakvu korist.
Najvažniji otpor brutalnom upravljanju zemljom pružio je predsjednik Republike Srpske, rizikujući vlastiti život i političku budućnost. Dodik je postao simbol otpora i liderstva za sve ljude na jugoistoku Evrope, pogotovo u državama bivše Јugoslavije.
Iz njegovog jasnog stava i nacionalnog karaktera, ljudi crpe snagu i odlučnost, svjesni tragičnog bezizlaza u koji cijeli region guraju islamističke grupe i NATO politika. Samo zbog toga, predsjednik Dodik nije više pojedinac nego posljednji simbol pravedne borbe i otpora neljudskoj hegemoniji. U mrklom balkanskom mraku i tamnom vilajetu, Dodik je postao svjetionik i čuvar nacionalnog interesa.
Ali to košta i narod zna, da samo hrabri i časni ljudi mogu rizikovati sve, pa i vlastiti život zbog narodnog interesa i slobode. Zato srpski narod glasa za Dodika. I opet će.
Izvor: anfor.org