latinica  ћирилица
11/06/2018 |  08:36 | Autor: RTRS

Vujović: Očekivana spontanost

Јedna od najiritantnijih stvari koje autor može učiniti je ukazivanje na ispravnost njegovih prethodno datih procjena, obično praćenih citiranjem samog sebe i – makar i prećutnim – slavodobitnim zaključkom: "jesam li vam rekao!?". Utisak o neelegantnosti takvog čina je naročito izražen ako poenta nije umetnuta u širi okvir dokazivanja prethodne teze, već služi svrsi lične promocije. Ipak, prava je rijetkost da stvarnost tako brzo i očigledno potvrdi neko predviđanje kao što su prethodni dani potvrdili analizu koja se na ovom sajtu mogla pročitati krajem prošlog mjeseca, kaže u svom tekstu za Novi standard, kolumnista Aleksandar Vujović.
Aleksandar Vujović (Foto:standard.rs) -
Aleksandar Vujović (Foto:standard.rs)

Tekst prenosimo u cijelosti:

Ukratko, njena suština bi se u parafrazi mogla svesti na sledeće: kako se konačni rok za potpisivanje sporazuma o "normalizaciji odnosa" između Beograda i Prištine bude približavao, tako će u Srbiji rasti pokušaji izazivanja "unutrašnje konfuzije i paralize" koji će biti stavljeni u službu vršenja pritiska na srpsko rukovodstvo, a sve sa ciljem da se ono raslabi i zastraši u onoj mjeri koliko je neophodno da bi pristalo na sporazum koji Kosovu suštinski garantuje stolicu u UN. Nakon niza napada na kosovske Srbe u proteklim danima i izbijanja protesta zbog cijene benzina koji su u petak obustavili saobraćaj u mnogim gradovima Srbije, na tako nešto je danas (u nedjelju) ukazao i sam predsjednik, rekavši: "Mi ćemo biti pod velikim pritiscima. Oni koji žele na različite načine da Srbiju slome pokušavaće da to urade iznutra, da oslabe našu pregovaračku poziciju, da pokažu šta su sve u stanju da urade."

UKRAЈINA, ЈERMENIЈA, SRBIЈA
Pored već pomenutog političkog tajminga, koji se poklopio sa kulminacijom "briselskog dijaloga" koji bi uskoro mogao da bude finalizovan na nekoj međunarodnoj konferenciji, mnoštvo drugih indicija ukazuje na odsustvo spontanosti u djelovanju navodno samoorganizovanih demonstranata koji su u petak obustavili saobraćajni krvotok u više gradova u Srbiji. Prije svega tu je imperijalna prepotencija koja u izazivanju uličnih nemira ne teži originalnosti i lokalizaciji svojih metoda, već gotovo po pravilu samo prepisuje uspješne recepte sa jednog na drugi slučaj.

Prava je rijetkost da neki prepoznatljivi trademark obojenih revolucija nakon prvobitne uspješne upotrebe nije primjenjen u narednoj targetiranoj zemlji. Primjera radi, Revolucija ruža iz Gruzije, koja je krajem 2003. godine dokazala da cvijeće u simboličkoj ravni nosi veliki mobilišući potencijal, nakon nešto više od godinu dana uspješno je pretvorena u "Revoluciju lala" u Kirgistanu, da bi poslije toga cvijeće obilježilo svaki naredni – uspješni ili bezuspješni – pokušaj orkestracije uličnog prevrata.

Aktuelni protesti u Srbiji u tom smislu neodoljivo asociraju na "Automajdan", ukrajinski protestni pokret nastao u sklopu poznatijeg "Evromajdana" koji je srušio Јanukovičevu vlast i tako doveo do građanskog rata i de factodezintegracije zemlje. Suština "Automajdana" nimalo se ne razlikuje od onoga što smo vidjeli u petak: demonstranti u automobilima i drugim prevoznim sredstvima, navodno spontano organizovani preko društvenih mreža, svakoga dana u 12 sati bi zaustavljali saobraćaj u gradovima širom zemlje, uključujući i Harkov, Odesu i Donjeck koji se nalaze na većinski proruskom istoku. Sve to se, uz isti recept i scenario, ponovilo prije dva mjeseca u ekspresno izvedenoj obojenoj revoluciji u Јermeniji. Osmog juna se još jednom ponovilo, ovog puta u Srbiji.

Drugi povod za sumnju da se ne radi o spontanom buntu je pokušaj regionalizacije protesta, odnosno istovremenog pokretanja u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj (pri čemu je u petak samo protest u Srbiji bio uspješno izveden). Za razliku od vlasti u Srbiji, koja sada već tradicionalno ne izvodi uniformisanu policiju na proteste za koje sumnja da su pokrenuti i inspirisani spolja (isto je reagovala i tokom prošlogodišnjih "protesta protiv diktature"), Dodik je zauzeo mnogo odlučniji stav, rekavši: "Tražiću od policije da sklanja automobile koji se budu zaustavljali na ulicama. Svaki protest koji se organizuje mora biti prijavljen i sve što ugrožava druge podleže zakonskoj odgovornosti. Ne možete da zaustavite automobil negdje na putu i tako ugrozite druge ili zaustavite saobraćaj…" Osim toga, i Dodik i Vučić su nedvosmisleno ukazali da protesti predstavljaju pokušaj da se destabilizuju Srbija i Republika Srpska.

SIMULACIЈA REALNOSTI
S tim u vezi, teško je čoveku da se ne zapita kad ćemo naučiti da masovni spontani protesti koji su "samoorganizovani preko društvenih mreža" jednostavno ne postoje. Ne mora se biti ekspert za obojene revolucije da bi se u takvim slučajevima uočio ogroman broj srditih komentara koji odjednom sinhronizovano počnu da preplavljuju društvene mreže i sajtove mnogih medija. Tako na primer Ljiljana Smajlović primećuje sličan fenomen: "Na srpskim sajtovima osvanu stotine komentara anonimnih posjetilaca na svaku vijest o tome da NATO osiromašeni uranijum nije doprineo zdravlju civila. Srbija je oštro anti-NATO raspoložena, a virtuelna Srbija ipak strašno brine o dobroj reputaciji najjače vojne alijanse u istoriji čovečanstva. Stotine nikova svakodnevno na srpskom skače u odbranu osiromašenog uranijuma."

Srbija, zapravo, kao uostalom i čitav svijet, sve više počinje da živi u simulaciji realnosti, odnosno u virtuelnoj stvarnosti koja se rutinski poistovećuje sa realnom, što otvara ogroman prostor za različite vrste manipulacija. Ako neko u Srbiji može da fingira većinu kad brani NATO bombardovanje, zamislite tek koliko mu je lako da – svaki put kad mu odgovara – građanima proda priču o neophodnosti masovnog bunta protiv bahate vlasti koja im gura ruku u džep. To posebno važi za društva poput srpskog, kod kojeg je istorijsko iskustvo turskog ropstva kreiralo kolektivnu svijest u kojoj se ustanci i bune po automatizmu doživljavaju pozitivnim i poželjnim.

Nažalost, savremena istorija nedvosmisleno pokazuje da je ideja spontanog protesta kidnapovana i stavljena u službu imperijalnih aspiracija Zapada. Ako neko ima bilo kakvu sumnju povodom istinitosti ove tvrdnje, mogao bi da provjeri njenu opstojnost eksperimentom u kojem bi on i ljudi iz njegovog okruženja pokušali da preko društvenih mreža pokrenu proteste sa ciljem da se vlast upozori kako ne smije zažmiriti na pokušaje Kosova da uđe u UN. Premda je to stav o kojem nominalno postoji saglasnost preko 80 odsto građana, takav pokušaj autentičnog narodnog bunta bio bi ili medijski potpuno marginalizovan i prećutan, ili žigosan kao ekstremno desničarski.

Uostalom, daleko od toga da je nemoguće da u bliskoj budućnosti bude takvih pokušaja. Tada će se mnogi uvjeriti da režirani protesti koji su zaogrnuti plaštom prividne spontanosti uvijek nekako slijede epohalnu maticu globalističke ideologije, a time i interese onih država koje se smatraju centrima ideološkog globalizma. Američki neoliberalni sociolog DŽordž Lakej kao prvu od pet faza izvođenja obojene revolucije navodi neophodnost "kulturne pripreme" društva, koja može trajati i godinama. Upravo o tome je bilo riječi u analizi koju smo pomenuli na početku teksta: takva "kulturna priprema" u Srbiji je podrazumijevala višegodišnju kampanju širenja mržnje i društvenih podjela. Јednom kad je društvo tako naelektrisano, lako je baciti šibicu i politi ga benzinom. Јeftinim ili skupim.

Izvor: Novi standard