Barjaktarevići - sinonim srpskog stradanja

Aleksa i Ljubinka Barjaktarević mogli su put Australije - u predvečerje rata rodbina ih je tamo željno čekala! Ali, Goran, Nikola i Duško Barjaktarević, tek stasali mladići, po uzoru na djeda Dimšu solunskog dobrovoljca, ostali su u rodnom Viliču nadomak Srednjeg – da se bore za slobodu! Da štite ognjište i roditelje! Prvi je poginuo najstariji Goran u septembru 1992. Imao je samo 27 godina, a 14 mjeseci kasnije, ista, zla kob zadesila je i najmlađeg Duška koji je poginuo u 23. godini.

Da vida roditeljske rane i nosi teško breme neprebola za braćom, ostao je Nikola koji je zajedno sa ostalim sarajevskim Srbima dio biblijskog egzodusa. Između svog doma pod tada muslimanskom vlašću, i Republike Srpske izabrali su Barjaktarevići slobodnu Srpsku i slobodu u njoj. U toj slobodi sada stasavaju Nikoline kćerke Nikolina, Branka i petogodišnja miljenica djeda i bake – Marijana.

Napuštajući u Dejtonu oteto im rodno mjesto, Barjaktarevići su ostavili domove i imovinu, ali su ponijeli Goranove i Duškove zemne ostatke. Pohranili ih na najtužnije parče srpske zemlje na Balkanu – Mali Zejtinlik da smiraj pronađu sa saborcima u "usnulom" puku. A oni put nastavili do Potočara, ali zakratko!

Roditeljska i bratska ljubav bila je jača od postratne neizvjesnosti! Koju godinu kasnije, vratili su se u Sokolac. I tu, vrijedno i u slozi gradeći novi dom, započeli i novi život. Da usnulim junacima budu bliže, da ostarjeli roditelji lakše i češće mogu da pripale voštanice i odmore dušu kraj dva nijema mermerna svjedoka.

Dok postoje potomci usnulog puka na mrtvoj straži, i potomci potomaka, na istoku i zapadu, na sjeveru ili jugu – 9. januar i Republika Srpska ostaju zavjet. Zavjet koji ne mogu da izbrišu ni komšije - falsifikatori, niti bjelosvjetski moćnici, nikakvim odlukama, naredbama, ili podmuklim željama da mijenjaju nepromjenjljivo – da mijenjaju istoriju!