Reljić: Za Zapad nema i neće ni biti dobre Rusije niti dobre Srbije
Tekst prenosimo u cijelosti:
Kad su na Zapadu napali "pogled na svijet" filma iz rusko-srpske filmske produkcije "Balkanska međa" Vladimir Medinski, ministar kulture Rusije se slatko nasmijao pred TV-kamerama i rekao:
Konačno smo počeli da pravimo filmove koji promovišu naše vrijednosti, istinu i drugačiji pogled na međunarodne odnose.
Ministar koji razumije svoju ulogu. I da, to je onaj pisac koji je prošle godine našao vremena da dođe na Beogradski sajam knjige na predstavljanje svoje knjige "Rat – mitovi SSSR 1939-1945. Ministar jedne od najvažnijih vlada u svijetu odvojio je vrijeme za sajam knjiga u Srbiji. I to privatno. I nije nam čudo. Valjda ni Medinskom.
Kao što bi se danima pripovjedalo kad bi ministar moćne Danske učinio tako što. Uh, pa tom počašću bi se otvarali centralni dnevnici, zatrpavale naslovne strane. Kavih sve eksperata i analitičara bi se pojavilo.
A "Balkanska međa" i Medinski su samo oslobođenje normalnog pogleda Rusa na Srbe koji je uspostavljen odavno. U jasnom koordinatom sistemu.
Јoš kad je pukla "Nevesinjska puška" (1875), dok se čitava Evropa komešala u sjenci Istočnog pitanja, i kad su ruski dobrovoljci počeli da odlaze u daleke srpske zemlje, Fjodor Mihajlovič Dostojevski je uzvišeno pisao o generalu Černjajevu koji je organizovao "mladu armiju Slovena-ustanika". Na primjedbe ruskih zapadnjaka, da su oficiri dobrovoljci "izgubljeni ljudi koji u svojoj zemlji nisu imali šta da rade i koji su pošli tek da negdje pođu" Veliki Fjodor je bio izričit: "Oni u Evropi proslavljaju rusko ime i svojom krvlju nas ujedinjuju s našom braćom." I nije imao dilemu da će to djelo biti "zabilježeno u istoriji." I da ti hrabri ljudi "otpočinju novu epohu. To su pioniri ruske političke ideje, ruskih želja i ruske volje koje su oni pred Evropu iznijeli."
Јoš nekoliko rečenica iz tog herojskog doba: "Već sam želio da zaključim svoj Dnevnik i već sam pregledao korekturu, kad mi iznenada dođe jedna devojka. Upoznao sam se s njom zimus… Iz imućne je kuće, materijalno ne oskudjeva, ali mnogo pažnje posvećuje svom obrazovanju i dolazila je da od mene traži savjet šta da čita… Ovog puta je ušla i odmah rekla:
– U Srbiji su potrebni ljudi koji će njegovati bolesnike. Odlučila sam da priveremeno odložim ispit…
Pogledala me je gotovo plašljivo, a ja sam u njenom pogledu jasno pročitao da se ona već odlučila i da je njena odluka neopoziva…" (Iz Piščevog dnevnika za 1876.)
Poslije ove lične drame, Rusima i Srbima su velike istorijske drame davale u različite uloge. Odvajale su ih geopolitička kretanja i ideološka usmjeravanja, ali susptanca je ostajala. I svaki put se pojavljivala iz senke.
Nije lako, racionalizovanim banalnostima za političku upotrebu, objasniti zašto Srbi nemaju takav odnos ni prema jednom drugom narodu, ali nam je ostala ova Fjodorova raskošna rečenica, koja je inspirisana u ono vrijeme čestim čuđenjem da je "ruski narod ponekad nevjerovatan": "Svima je postalo jasno šta je to: to je, prije svega, tj. prije svih istorijskih, političkih i drugih tumačenja – žrtvovanje, potreba da se čovjek žrtvuje za braću, i osejćanje dobrovoljne obaveze najjačeg slovenskog plemena da se zauzme za slabije da bi, pošto ih izjednači sa sobom u pogledu slobode i političke nazavisnosti, time položilo temelj velikog sveslovenskog jedinstva u ime Hristove istine, na korist, ljubav i službu cijelom čovječanstvu, u zaštitu svih slabih i ugnjetenih u svijetu."
"Balkanska međa" je akcioni roman i po prirodi stvari u njoj nema tako dubokoumnih rečenica, ali sva ta holivudsko-komercijalna "akcija" je postavljena na tim temeljima.
"Inspirisan istinitim događajima" Ivan Naumov ispisuje priču o tome kako se ruski odred iz sastava SFOR-a u Bosni, skrajnut kao i jeljcinovska i kozirjevljevska Rusija, u času preobražava u armiju bez mane i straha. Situacija je nemoguća, iskušenje izvedeno do kraja: Nema jasne naredbe iz Moskve; nema nekadašnje moćne sovjetske vojne hirerahije i samouvejrenosti; najhrabriji ruski generali se brane od vašingtonskih instrukcija tako što u telefonsku slušalicu viču "ništa vas ne čujem, ništa vas ne čujem"; ruski vojnik moljaka žene na uličnim tezgama po bosanskim varošima da im daju "popust" za paklo cigareta; ruska komanda će pravog heroja zbog incidenta s američkim kolegom ustrašeno i bezglavo vratiti u Rusiju i udaljiti ga iz vojske, a njega će na Kosovo vratiti ljubav prema srpskoj djevojci – ali negdje iz kolektivne podsvjesti tih poniženih uniformi, a kojima je "darovano" da i oni disciplinuju srpski narod pobunjen protiv nedodirljivog Zapada, odjednom će se pojaviti Rus.
Onakav kako ga je opisivao Dostojevski. Ponekad nevjerovatan!
Osvajanje aerodroma "Slatina" je za Ruse je događaj koji im je vratio dostojanstvo i pravo da ponovo koriste riječ – hrabrost. I osjećaj da opet mogu da budu heroji. Veliki narod ne postoji bez heroja.
"Balkanska međa" jeste žanrovski pogled na svijet koji ima u vidu nezaobilazne uzore – "Alfa tim, Ramba 3 ili Zelene beretke" ali je to i jedan uspješan desant u holivudski park heroja. Važna je to operacija. Јer, prostor heroja i herojizma gotovo čitav vijek osvajaju i drže manipulatori iz "Svete šume" – kad je DŽon Vejnu ponestalo Indijanaca razbijani su Nijemci na svim frontovima, a kad je i to dozlogrdilo onda se Silvester Stelone pretvorio u Ramba koji je konačno u filmu pokazao Azijatima, kojima se inače ništa nije moglo u Vijetnamu; otišlo se i u kosomos – Amerika je morala da pobjeđuje i vanzemljace. Amerikanci su bili jedini heroji u svijetu, a ostali "žestoki momci" svih nacija i boja su pretvarani u dripce ili u najboljem slučaju – pomoćnika heroja. Nepodnošljivo za istorijske narode.
"Mnogo toga se tada bilo nakupilo. Postojala je želja da se uradi bar nešto, bilo kako", priča u Epilogu romana prostorušni ruski podoficir Cibulja. "Zatezalo se kao opruga, zavijalo – a do tada kao da smo bili slijepi. Od devedeset prve? Možda čak i prije… Svi su trpili, prilagođavali se, svašta podnosili. I znate šta ću da vam kažem… Neko se mnogo preračunao. Nije trebalo niko da se petlja u Јugoslaviju." Ali kad se već petljao i natjerao Ruse da im se smuči uloga slijepog "pomoćnika Zapada" onda ono što se desilo nije moglo da se spriječi. "Јer ako svako uradi samo jedan korak više od onoga što je obavezan – mogu se planine pomjerati.
Književni kritičar bi našao da se ovaj roman odlikuje uvjerljivim dramatizacijama karakterističnim za ovaj žanr. U odlučnoj akciji – pripreme da ruska kolona koja dolazi iz Bosne može nesmetano uđe na aerodrom – na "balkanskoj međi" ujedinjuju se unuci "bijelih" Rusa koje je primio Aleksandar Karađorđević poslije Oktobarske revolucije, unuci "crvenih" Ruse koji su stigli prvo u Krajinu, pa u Repuliku Srpsku, da se kao dobrovoljci bore sa "svojom braćom" i – Srbi. To je ta pobjednička vojska. To jeste projekcija iz romana, ali ne potcjenjujmo romanopisce.
Sjetićete se da je Aleksandar Solženjicin u intervjuu Špiglu svijetu objavio da je Ruse otrijeznilo, upravo ovo – "surovo bombardovanje Srbije. To je obilježilo crnom, nepopravljivom crtom odnos prema Zapadu – i istine radi, treba reći u svim slojevima ruskog društva".
A koliko je to veliki posao, opisivala je poslije Složenjicinova supruga Natalija Dmitrijevna. Kad je ona došla u Moskvu 1992, kao prehodnica porodice da nađe gdje će da žive, bila je "poražena kakva je bila opšta zaljubljenost u Ameriku među našim prijateljima. Kad sam pokušavala da im kažem da sam 17 godina živjela u Americi, i da je to zaista prekrasna zemlja, ali i da ima svoje velike probleme i da to uopšte nije raj, niko nije želio da sluša.
A još teže je bilo objasniti Rusima šta Amerika misli o njima: "Dolaskom u Ameriku shvatili smo da Zapad ne mrzi samo komunizam, nego Rusiju", pričala je Natalija Dmitrijevna novinaru Novosti Branku Vlahoviću. "Kada su nas protjerali iz SSSR, na Zapad smo stigli sa ljubavlju prema demokratiji i Americi. Kasnije smo shvatili da nama smeta komunizam, a njima smeta i Rusija. Bez obzira kakva ona bila." Kako je Rusija rasla poslije marša motorizovane jedince na "Slatinu" tako je ovo postajalo neupitno. Nema dobre Rusije za Zapad.
Ko zna šta bi rizikovao onaj ko bi prije deceniju to isto rekao za Srbe, Srbiju i Republiku Srpsku. U svakom slučaju ne malo. Danas više ne rizikuje ništa. Neće mu odgovarati ni NATO lobisti ni "drugosrbijanski" ljubitelji "zapadnih vrijednosti", pošto se danas više ništa ne očekuje od Zapada. Ni poštivanje dokumenata koje su oni prihvatili – Dejtonskog sporazuma i Rezolucije 1244. Nema dobre Srbije za današnji Zapad. Јedino oskaćena i ponižena mogla bi da ostane na "putu za Evropu" do u daleku budućnost. I bila bi, možda, za pedalj bliža od Turske.
Izvor: Sve o Srpskoj