Rodbina žrtava agresije: Daćemo i svoje živote samo da ne idemo u NATO
Pejić je u Istočnom Sarajevu tokom odavanja počasti svim žrtvama NATO bombardovanja na području Republike Srpske, rekao novinarima da među stradalim od indirektnih posljedica gađanja i granatiranja osiromašenim uranijumom, dominiraju radnici "Remontnog zavoda" Hadžići koji su otišli u Bratunac.
- Mislim da je u Bratuncu od maligne bolesti umrlo 36 ljudi, što nije slučajno. Među njima je i moj kolega koji je umro od karcinoma želuca, njegov stric i strina su umrli od tumora mozga i pluća, dok je moj poznanik iz Remontnog zavoda imao tri tumora na respiratornim organima, koji su se javljali jedan za drugim. Slučajno sam ga liječio, ali mu nije bilo pomoći - izjavio je Pejić.
On smatra da su efekti NATO bombardovanja i danas prisutni na područjima koja su zasipana osiromašenim uranijuom gdje je, kako je rekao, bilo mnogo pare, prašine, kontaminacije zemljišta, vode, hrane.
- Na Ilidži, gdje smo bili, bilo je nekoliko značajnih vojnih objekata koji su, obično noću intenzivno granatirani - naveo je Pejić.
Prema njegovim riječima, to su Vojna pošta u Žunovnici, Tehnički remontni zavod, Pretis, te Orao u Rajlovcu.
- Mi smo bili u okruženju i izdržali smo više od 30 ofanziva koje su bile na tom području. Imali smo 6.500 ranjenih i 3.500 operacija u opštoj anesteziji. Izdržali smo sve i na kraju otišli onako kako nismo očekivali - naglasio je Pejić.
On je spomenuo i prve žrtve ovog zločinačkog čina, brata i sestru Galinac, Radenka i Radmilu, za koje je rekao da su ciljano gađani iz aviona na povratku kući u Vojkoviće.
Borislav Kondić rekao je novinarima da je bio svjedok ubistva Radenka i Radmile koje je, nakon sahrane njihovog brata Radovana u Vogošći, vozio kući u Vojkoviće.
- U povratku sam pretpostavio da će NATO dejstvovati u večernjim časovima i žurili smo da se negdje sklonimo. Kada je pala prva raketa, već smo bili na putu prema krateru koji je nastao, a kada smo stigli do njega, avion, kojeg je Radenko prepoznao, ponovo je naletio. Bilo je kasno da negdje pobjegnemo, pa smo od detonacije letjeli u zrak. Avion je nadletio i treći put i topom od 20 milimetara pogodio naše vozilo na tri mjesta - ispričao je Kondić.
Majka nastradalih, Mirjana Galinac kaže da ne zna šta je još drži u životu od tuge i žalosti za troje poginule djece.
- Izgubila sam troje djece, dvoje od NATO-a, a 15 dana prije njih, poginuo mi je sin na Trnovu. Nakon toga mi je unuk sa samo dvije i po godine obolio i završio u specijalizovanoj ustanovi u Prijedoru - istakla je Mirjana.
Ona je navela da joj teško pada što drugi unuk sa kojim živi, a koji ima problema sa kičmom, ne može da nađe posao adekvatan njegovoj bolesti, te pita da li kao majka troje ubijene djece, sa svojim unucima zaslužuje više pažnje.
Zora Vuković iz Banjaluke izgubila je sina jedinca, dvadesetjednogodišnjeg Borisa, koji je poginuo 11. septembra 1995. prilikom bombardovanja releja na području Mrkonjić Grada.
- On je bio na releju na Čvorištu i upravo kada smo razgovarali telefonom, veza se prekinula. Nismo znali šta se desilo. Tada su naletjeli avioni i počelo je bombardovanje. Drugi dan smo čuli da je pogođen i srušen relej. Moj sin je odbačen od detonacije i sutra je pronađen ispod jelke, a njegov kolega je pronađen među ruševinama - izjavila je Vukovićeva.
Ona je dodala da joj je najteže kada čuje da neko hoće u NATO i pita da li postoji neko ko to može da onemogući.
- Ako treba mi ćemo svoje živote dati da ne idemo u NATO. Јa neću da moja unuka, koja je rođena sedam mjeseci poslije smrti mog sina, a njenog oca, doživi ovo što sam i ja - poručila je Vukovićeva.