Sto deset godina pjesme "Santa Marija dela Salute"
Srpska poezija slavi 110 godina pesme „Santa Marija dela Salute”. Laza Kostić ju je završio 1909, godinu pred svoju smrt, kada je prvi put i objavljena u izdanju Matice srpske. U tom trenutku, bilo je prošlo već deceniju i po od kako je prerano umrla pjesnikova muza Lenka Dunđerski (1895), a taj događaj ga je i podstakao da napiše stihove koji se i danas smatraju najljepšom srpskom ljubavnom poezijom. To vrijeme „beznjenice”, kao da nije nagrizalo stubove na kojima je pjesnik u romantičarskom zanosu zidao četrnaest strofa svoje „labudove pjesme”, kako je i sam o njoj pisao.
- Pisao ju je otkad je počeo da sastavlja stihove i rime, kako i mora da bude dok nastaje ono što traje koliko i jezik na kojem nastaje, s pobožnim pripjevom "Santa Marija dela Salute" - kaže akademik Miro Vuksanović, prema čijem mišljenju je to „pjesma nad srpskim pjesmama”.
U čast 110 godina Kostićeve pjesme, u ogranku SANU u Novom Sadu priređena je svečanost, na kojoj je ljubavnu kanonadu govorio dramski umjetnik i pjesnik Miodrag Petrović, nekadašnji upravnik Srpskog narodnog pozorišta, glumac koji je među desetinama svojih uloga tumačio i lik Laze Kostića u predstavi „Među javom i med snom”.
Prošli put kada je slavljena „Santa Marija dela Salute”, bilo je to na njenu 100. godinu u Somboru. I poslije Novog Sada ponovo će – za deset godina, dogovor je književnog kruga. Da li će se i u drugim gradovima sjetiti, pita se književnik i autor legendarnih stihova „Mostarske kiše” Pero Zubac, koji je u svojoj besjedi u zdanju Platoneuma podsjetio da su o Kostićevoj pjesmi pisale najumnije srpske glave.
Isidora Sekulić piše 1941. da je to najsilovitija pjesma ljubavne poezije. Ona govori o arhitektonici pjesme, simbolima, riječima koje se sudaraju, kuljanju lave, kao da pjesma gori, a kad gori, dese se i izgoretine, kaže Zubac. Miloš Crnjanski o Lazinoj pjesmi pisao je kao o najljepšoj pjesmi srpskog romantizma, a Todor Manojlović o najlepšoj mističnoj himni poezije... Ipak, u čuvenu antologiju Bogdana Popovića 1911. nije ušla, a pričalo se da je to zbog onih izgoretina, da mu je navodno smetao „višak muzike” u pjesmi.
Prvo pojavljivanje ove pjesme u antologijama je 1923, u knjizi Svetislava Stefanovića, u Zagrebu. Bili su prijatelji, dopisivali su se i viđali, a Laza mu je jednom prilikom u Beču 1904. rekao da, ako već pravi antologiju, uvrsti njegovu posljednju ljubavnu pjesmu.
Prije „poznice”, Kostić je napisao svoju prvu pjesmu Lenki – Gospođici L. D. u spomenicu. Objavljena je još 1895. u sarajevskom časopisu „Nada”. Napisao ju je u manastiru Krušedol 1892, a po tadašnjem običaju da se prilaže u spomenar osobe, ova pjesma je položena u Lenkinu drvenu kutiju oslikanu ružama. Ta pjesma je u bitnoj vezi sa „Santa Marija dela Salute”, ističe Pero Zubac koji je nekoliko godina istraživao i rasvijetlio Lenkin život, napisavši knjigu „Lenka Dunđerska”.
„Santa Marija dela Salute” nikada ne bi bila to što jeste da nema taj refren na italijanskom jeziku, mislio je Stevan Raičković. Laza Kostić bi možda pronašao rimu i za prevod „sveta Marijo od spasa”, ali to, smatra besjednik, ne bi bilo to. U pjesmi zvone, citira Raleta Damjanovića, biserne perle italijanskog jezika.
Potražio je i da li je Oskar Davičo nešto napisao. Nije fer, kaže, ali se obradovao kad je našao u eseju objavljenom u „Odjeku” u Sarajevu, kasnije u knjizi „Kontekst”, kako je ta Lazina pesma „izvikana” i ima „primitivne i barbarske rime” – sa zagradom, „u te salute”.
„U tome San-ta Ma-rija... zvuk ima nešto što je tako privlačno i lijepo da je meni pomoglo kad je trebalo da i sam kažem nešto o pjesmi”, rekao je Zubac. Sjeća se da je prvi doživljaj nje imao u samostanskom vrtu pri gimnaziji na Širokom Brijegu. Slično kao profesor Mladen Leskovac koji je opisivao kako ju je prvi put čitao na klupi u hladu županijskog vrta u Somboru i – ništa nije razumio. Kasnije je u toj biblioteci nekadašnjeg sjemeništa pronašao antologiju Andra Žeželja koji je prevodio Lazine termine na „razumljiv jezik”.
„Ljepota pjesme je u zgusnutoj energiji emocija koje su prerasle u riječ, toj odistinskoj, beščulnoj, nezemaljskoj, kosmičkoj, zagrobnoj, imaginarnoj, virtualnoj ljubavi koja se oslanja na čulni dodir, a kosmičko spajanje ostvaruje se samo kroz realno u snu i u pjesmi koja je prepjev sna...”, kaže Pero Zubac i dodaje da je u pjesmi, zapravo, sve jednostavno: Pjesnik se obraća Gospi sa vizantijske ikone u venecijanskoj bazilici, sa samoprijekorom što je u ranijoj svojoj pjesmi „Dužde se ženi” požalio naše borove koji su posečeni i ugrađivani u temelje crkve. Traži oproštaj i kao da se Gospi ispovijeda. Njoj kazuje priču o svojoj nezemaljskoj ljubavi, jer ona koju voli je u Gospinom svijetu – kako ju je video, šta mu znači, kakva je ta ljubav njega na zemlji i nje na nebu. Na kraju, završava, sav u zanosu ukazuje da sluti konačno spajanje dviju duša i tijela – tamo gdje svih vremena razlike ćute.