Ozonska rupa najmanja od kada se mjeri, ali ne zahvaljujući čovjeku
Stručnjaci američke Nacionalne administracije za okeane i atmosferu i Nase u velikoj mjeri pripisuju rezultate neuobičajeno toplim temperaturama u tom sloju atmosfere.
Ozonska rupa, koja se sastoji od istrošenog sloja ozona između 11 i 40 kilometara iznad površine Antarktika, dostigla je ove godine svoj vrhunac 8. septembra pokrivajući površinu nešto veću od 10 miliona kilometara kvadratnih, a onda se smanjila na 6,2 miliona kilometara kvadratnih do kraja oktobra.
- Tokom godina kada vladaju uobičajene vremenske okolnosti, ozonska rupa naraste na maksimalnih 12,8 miliona kilometara kvadratnih - saopštile su dvije agencije.
Ove godine je treći put u posljednjih četiri decenije da su vremenski sistemi izazvali stratosferne temperature koje sprečavaju gubitak ozona. Slične vremenske okolnosti dovele su do neuobičajeno malih ozonskih rupa 1988. i 2002. godine.
- Ovo je rijedak događaj koji i dalje pokušavamo da razumijemo. Da se ovo zagrevanje nije desilo, vjerovatno bi gledali u ozonsku rupu uobičajene veličine - istakla je Suzan Strahan, atmosferska naučnica u Nasinom svemirskom centru Godard.
Stratosferni ozonski omotač pomaže u odbijanju nadolazećeg ultraljubičastog zračenja Sunca, štiteći živi svijet na Zemlji od njegovih štetnih efekata.
Međutim, hemikalije koje se koriste u rashladne svrhe, poput hlorofluorougljenika i hidrofluorougljenika, razbijaju molekule ozona, izlažući površinu Zemlje većem zračenju.
Protokol u Mentrealu, međunarodni sporazum koji je stupio na snagu 1988. godine, smanjio je oslobađanje pomenutih hemikalija, čiji je životni vijek u atmosferi nekoliko decenija i tokom njega mogu da unište izuzetno velike količine ozona.