Branko Radičević - pjesma životu

Kao pristalica jezičke reforme Vuka Stefanovića Karadžića, prvi je počeo da pjeva na narodnom jeziku u duhu srpske narodne poezije i pjesničkim slobodama označio prodor u novu epohu.

Pjesme su mu pune vedrine, vitalnosti, žudnje i uživanja u prirodi, ali je u nekima predosjetio sopstvenu ranu smrt.

Školovao se u Zemunu, Sremskim Karlovcima, Temišvaru i Beču, gdje je studirao prava i medicinu i ušao u najuži krug Karadžićevih pristalica i prijatelja.

Mladost je proveo u Sremskim Karlovcima, čije su ljepote, posebno uzvišenje Stražilovo, bile njegova lirska inspiracija.

U najpoznatijem djelu - poemi "Đački rastanak" opjevao je Karlovce i đačke radosti, dubinu i misaonost je iskazao u pjesmi "Tuga i opomena", a protivnike Vukovih reformi je ismijao u satiričnoj pjesmi "Put".

Njegovi posmrtni ostaci su 1883. preneseni iz Beča i sahranjeni na Stražilovu.