latinica  ћирилица
18/07/2020 |  09:13 ⇒ 09:25 | Autor: SRNA

Monografija "Vladika Fotije: Dvadeset godina episkopske službe" (FOTO)

Zbornik u kojem su sabrane riječi episkopa Fotija o našem životu u logosu i logosovom životu u nama – kako je Crkvu nazvao jedan učitelj bogoslovlja – pomoći će nam da pronađemo čvrst oslonac i da ne potonemo u ovim smutnim danima, opterećenim duhovnim, političkim, socijalnim i epidemiološkim lomovima, navodi se u tekstu kojim je na veb stranici Eparhije zvorničko-tuzlanske najavljeno objavljivanje knjige "Vladika Fotije: Dvadeset godina episkopske službe".
Vladika Fotije - liturgija - Foto: SRNA
Vladika Fotije - liturgijaFoto: SRNA

Izdavačka kuća Eparhije zvorničko-tuzlanske "Sinaj" objavila je monografiju koju je priredilo Sestrinstvo manastira Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini, a prevashodni cilj monografije koja prikazuje djelovanje episkopa Crkve je, kao i sve u njoj, izgrađivanje Crkve.

Kroz upoznavanje sa omladinskim danima i studentskim dobom budućeg episkopa, njegovim prizivom ka monaškom podvigu, prosvetnim radom u Bogosloviji Svetog Arsenija Sremca u Sremskim Karlovcima, izborom na katedru episkopa Dalmacije i dolaskom na tron episkopa Episkopije zvorničko-tuzlanske stiče se uvid u biografiju čovjeka koju je oblikovalo iskustvo Crkve, a kasnije je svojim podvigom, noseći breme stradajuće Dalmacije, svjedočio iskustvo Crkve na prostoru i u vremenu u kojem je sve /bilo/ prihvaćenije i poželjnije od apostolskog i otačkog ispovijedanja vjere u Bogočovjeka.

- Po/r/uke koje kazuje episkop Fotije kroz liturgijske besjede, eseje u bogoslovskim časopisima, intervjue štampanim i elektronskim medijima, raspise sveštenstvu i monaštvu, javna obraćanja državnim zvaničnicima u proteklih 20 godina nam pomažu da razumijemo zbilju u kojoj jesmo. Međutim, njihova najveća vrijednost je priziv svakome ko ih /pro/čita ka uzrastanju u mjeru rasta punoće Hristove - navodi se u tekstu.

Vladika Fotije (Foto: SRNA)

Kako se ocjenjuje, posebnu ljepotu knjizi daje pozivanje na savremene književnike kao što je DŽordž Orvel, čiji su romani inspiracija mnogih boraca protiv modernog robovlasništva i obezličenosti ekonomskog sistema.

- Riječi svjedoče o djelima. Djela potvrđuju riječi. Gospod Isus Hristos nas uči da odnos prema drugom određuje našu hristoobraznost. Dobro znajući da je tako, Episkop Fotije je u Dalmaciji osnovao Fond Milostivi Samarjanin, a odmah po dolasku u Bijeljinu Dobrotvornu organizaciju Bogorodice Trojeručice. Noseći patnju drugoga kao svoju patnju – jer niko ne živi i ne umire samome sebi – Episkop piše raspis svojim sveštenicima u kojem ih podsjeća na neophodnost dobrotoljubive djelatnosti - izdvaja se u najavi monografije.

Izdvojeno je i pismo Episkopa Fotija predsjedniku Hrvatske iz 2010. godine u kojem, već tada, izražava zabrinutost zbog nove manifestacije ustaške ideologije kroz zloupotrebu vjere, za koje se navodi da može stati u red drevnih apologija iz perioda progoniteljskog odnosa Rimske imperije prema Crkvi.

Riječi vladike Fotija o ljudskosti i poštenju

Svi smo svjesni da živimo u eri globalizma koji kao žrvanj melje sve pred sobom, nacije, vjere i kulture. Globalisti svim sredstvima vode borbu protiv nacija, pokušavajući da brišu sve razlike, zarad stvaranja novog komunizma, ili globalizma kao grobnice svih naroda, koja će biti proglašena bastionom mira, slobode i blagostanja. Tako će posljednja prevara postati gora od prve. Naime, sve totalitarne države i sistemi biće samo blijeda senka onoga što nam se sprema.

Ima li tome lijeka i kako se tome suprotstaviti, tom "staklenom dvorcu", kako ga je nazivao Dostojevski? Ima. Ljudskost i poštenje i sve ono što jedna nacija, kao dar od Boga nosi u sebi. U tome nema nikakvog šovinizma, niti teorije natčovjeka, već je to afirmacija nacije u onom najboljem i iskonskom smislu.

Bog uvek dela

Kada sam davne 1982. godine počeo da studiram u Beogradu, mi smo izgledali kao likovi iz nekog romana od Dostojevskog. Nosili smo skromnu odeću tamnih boja, imali smo duge kose i brade. "Ko su ovi ljudi? Otkuda oni?", u nedoumici su pitali prolaznici koji su bili učeni da nema Boga i da su postali od majmuna.

Јednostavno, Božije djelo ne može da se ugasi, ne može da se potre. Bog uvek dela.

Što se tiče naše vjere i etike, ona je sva u pravoslavlju i svetosavlju. Pravoslavlje definiše duhovnu dimenziju našeg bića, a svetosavlje nacionalnu. Јedno izvire iz drugoga čineći neodvojivu cjelinu, kao što je neodvojiva duša od tijela. Vertikala nam je krst, kosovska etika i težnja ka carstvu nebeskom.

Јa se molim Gospodu da zaista budem svedok te istine i da moje episkopstvo bude u tom krstolikom služenju Bogu i bližnjemu. Veliki učitelj i otac Crkve, sveti Јovan Zlatousti, kada su ga pitali o spasenju i večnom životu, odgovorio je - "Јa ne znam ko će se od ljudi spasiti, ali sumnjam da će se spasiti onaj ko ne radi na spasenju svoga bližnjega".

O Kosovu i Metohiji

Naš patrijarh Irinej često govori da je Kosovo naš Јerusalim. Tamo je naša duhovna kolijevka, ne mit i mitologija. Koliko se mi Srbi budemo vraćali sebi, Bogu i svojoj vjeri, toliko ćemo se vraćati Kosovu i Metohiji, Lazarevom zavetu i kosovskim božurima.

Ne može jedan narod da živi bez svojih korijena. Svaki se čovjek, kao i jedan narod, u svetom Јevanđelju upoređuje sa drvetom. Naši srpski korijeni su na Kosovu, a plodovi su po čitavom svijetu, ma gdje naš narod živeo.

Moćnici ovoga sveta, rukovođeni idejom globalizma, pokušavaju da nam otmu Kosovo, ali neće uspeti, jer je Božija prva i poslednja. Kosovo možemo izgubiti samo onda, ako ga ne bude u našim srcima.

Ne živi čovjek samo o hljebu

Negde je jedan američki diplomata na pitanje - "Dokle ćete mučiti i unižavati Srbe?", odgovorio - "Dok ne napravimo od njih Čehe". To je suština. Sve obezličiti, modifikovati i napraviti čovjeka novog doba, koji jede da bi živio i živi da bi jeo.

Upravo ono što je govorio Veliki inkvizitor kod Dostojevskog – "Mi ćemo nahraniti ljude i oni će poći za nama". Zato je danas zadatak Crkve i svakog normalnog čovjeka patriote da se suprotstavi tom uniženju ljudskog bića i da svi zajedno kažu - ne živi čovek samo o hljebu, nego od svake riječi koja izlazi iz usta Božijih. Svi zajedno, dakle, pozvani smo da čuvamo sve ono pozitivno što je čovek vekovima stvarao, dar jezika, pismenost, kulturu.

Hram je bio centar života i treba ponovo to da postane

Nažalost, današnji sekularizovani čovek povukao se od života u hramu i oko njega i ima neki svoj uski svijet, svoj stan, svoj TV i svoj internet. To je stvarnost koja ga okružuje, lažno ispunjava i daje vrednost njegovom životu. Današnja omladina, na žalost, većinu vremena provodi upravo na ovakav način, ne želeći da pokuša da iskoči iz te orbite i kaže, idem u crkvu da vidim šta se tamo dešava. Јer, tamo se događa nešto što se tiče spasenja čitavog svijeta.

Potrebno je da među našu omladinu vratimo poštovanje, stid, poštenje, vrlinu i dobrotu u svakom smislu.

Smisao je čovekovog života da teži dobru

Treba da tražimo bisere i ako budemo tako razmišljali, nećemo imati vremena da se bavimo ljudima koji nisu za primer. Zašto ne bismo pisali o savršenim, vrlinskim ljudima koji su postigli sve što su mogli u oblasti nauke i umetnosti. Danas se uglavnom sve banalizuje, a čovek se srozava na nivo životinje, i kao takav postaje kriterijum vrednosti koje se forsiraju preko medija. Izađimo iz tog mulja i krenimo ka nebesima.

Monografija o dvije decenije djelovanja episkopa zvorničko-tuzlanskog Fotija, započeta citatom vladike Nikolaja, završava se pjesmom "Šta reći" iz posljednje zbirke pjesma vladike Fotija "Vječnost mi treba".

"Šta reći, kada neko treći uvijek u pravu biva, a gde smo onda mi? Šta reći, kada niko od nas nije veći, a istinu posvjedočiti treba, kud ćemo onda mi? Šta reći, kada taj treći, protiv nas svjedočanstvo podigne, kako ćemo onda uteći? Taj treći, treba reći, on krug zatvara i punoćom nas čini, zato mu pribjegavajmo da nema protiv nas ni riječ reći".