Ćeranić: Padne li Tegeltija, na udaru će biti Gordana Tadić, tužioci, sudije
Tekst prenosimo u cijelosti:
Aferom se na nekoliko dana pozabave javna glasila i portali, javnost podijeli na one koji tvrde da nije važno ko je snimio nego da li je razgovor vjerodostojan, i druge, koji se zalažu da se nezakonito prisluškivanje sankcioniše, a na snimljeni materijal ne obazire.
Ubrzo afera bude potisnuta navalom drugih dnevno-političkih događaja, tipa ko je šta kome rekao i – nikom ništa.
Izgleda da je javnost odavno postala svjesna činjenice da je u BiH tajno audio i video snimanje postalo "legitimno" sredstvo u političkoj borbi. Ako obezbijedite snimak koji može vašeg ili bilo čijeg političkog protivnika diskreditovati, a javnost zabaviti, medij koji snimak želi objaviti – lako se pronađe.
U posljednje vrijeme to je uglavnom portal, a ranije je u istu svrhu znao biti korišćen i javni servis.
Tako je i Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta, ponovo postao akter, mada bi primjerenije bilo reći žrtva prisluškivanja.
Razgovor koji je vodio sa koleginicom, članicom VSTS, tokom kojeg ga je ista molila da se zauzme kako bi njena sestra sa mjesta stručnog saradnika napredovala u sudiju Okružnog suda u Banjaluci, a on objašnjavao šta ne može i kako bi se to moglo izvesti, Tegeltija je okvalifikovao kao montažu iza koje stoji Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH i njen direktor, Mehmed Osmanagić.
Reklo bi se ništa novo kada je riječ o službi za koju se vezuje niz afera. Sam razgovor, u društvu u kojem bez potezanja veza i vezica ne možete ni dijete u vrtić upisati, a kamoli nekog zaposliti, ne vrijedi ni komentarisati.
Ali, sve zavisi od namjere, odnosno političkog cilja koji se želi postići, te je tako snimak postao "porvorazredna senzacija" i "skandal" zbog kojeg bi predsjednik VSTS morao podnijeti ostavku.
To ne traže samo mediji koji imaju ekskluzivno pravo na objavljivanje nezakonito pribavljenih snimaka već taj zahtjev provejava i iz saopštenja američke ambasade i Kancelarije visokog predstavnika u BiH.
Znači, važeća logika glasi: nije važno ko je snimio već da li je to tačno.
Planetarno poznata afera Votergejt dovela je do ostavke američkog predsjednika Niksona. U Bosni i Hercegovini stvari se odvijaju drugačije – ne može biti krivac onaj koji tajno snima već ko je snimljen. Da li je poštovana zakonom predviđena procedura koja podrazumijeva sudski nalog kao da nikoga ne zanima.
Јoš 1997. godine, kada su Dragan Lukač i drugovi upali u prostorije banjalučke SDB i pronašli trake sa snimljenim razgovorima predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić i kompletne tadašnje opozicije, afera se završila bez sudskog epiloga, iako je sva potrebna sudska procedura bila ispoštovana.
Istražni sudija je uzeo izjave od aktera afere (radnika koji su neposredno obavljali eksploataciju operativne tehnike), napravljen je kvalitetan uviđaj u prostorijama SDB, ali i međurazdjeljniku u prostorijama pošte – Risto Zarić i drugi su se izvukli bez propisane kazne.
Afera "Državni udar" (isto, samo drugačije) nedugo zatim potresla je Federaciju BiH, i sve se ponovilo – niko iz obavještajnog podzemlja, i pored jasnih dokaza, nije odgovarao zbog prisluškivanja novinara i političkih oponenata. I tako dalje, i tako dalje, sve do ponovnog prisluškivanja predsjednice Republike Srpske krajem 2014. godine.
Inače, kada je nezakonito prisluškivanje u pitanju ključna riječ glasi – kontrola. Ona u BiH postoji samo formalno kroz nadležnu komisiju u Parlamentu BiH (kontrola od zakonodavne vlasti) i Obavještajno-bezbjednosno savjetodavnu službu koja je sekretarijat Izvršnog obavještajnog komiteta (kontrola od izvršne vlasti). Naravno, u pogledu kontrole neizostavni su i sudski organi, prvenstveno Tužilaštvo BiH.
Upravo je Tužilaštvo BiH permanentno na udaru obavještajnih službi i paraslužbi. Treba li podsjećati da su jedan za drugim glavni tužioci Tužilaštva BiH putem ucjene bili prinuđeni na ostavku (Marinko Јurčević, Milorad Barašin, Goran Salihović)?
Sada je meta Gordana Tadić, jer je očito da je Milan Tegeltija samo prva barijera, nakon čije smjene bi se tražio odlazak Glavne tužiteljice Tužilaštva BiH, a potom i svih tužilaca i sudija koji nisu po volji Stranke demokratske akcije.
Dolaskom Tegeltije na mjesto predsjednika VSTS, SDA je izgubila političku kontrolu nad Tužilaštvom BiH. Više nema politički motivisanih optužnica (Mirko Šarović, Dragan Čović, Fahrudin Radončić). A upravo je to ono što se traži.
Ujedno, u svemu se zapaža neka čudna koincidencija, ili pak vješta ruka povlači osmišljene poteze.
Naime, napad na Tegeltiju izvodi se montiranim snimkom koji je (po Tegeltijinom kazivanju) star preko godinu dana. A sve se, opet, dešava neposredno nakon izbora i, kako je to u Sarajevu ocijenjeno, debaklom partije Milorada Dodika u Banjoj Luci.
Nekako u isto vrijeme pojedini mediji pokušavaju revitalizovati pokret Pravda za Davida u smislu oprobane "udarne pesnice protiv režima Milorada Dodika".
Pojedini gradonačelnici evropskih metropola uputili su poziv Stanivukoviću da im dođe u posjetu, a oglasio se i Vojislav Šešelj savjetima Dodiku u pogledu odnosa prema novom gradonačelniku Banjaluke.
Visoki predstavnik, koji insistira da se sa zgrade Studentskog doma na Palama ukloni tabla sa imenom Radovana Karadžića, najavio je i zakon koji negiranje genocida kvalifikuje kao krivično djelo.
Previše je toga da bi bilo slučajno. Kao da su, za SNSD izgubljenu gradonačelničku poziciju, mnogi doživjeli kao svijetleću raketu za napad na Banjaluku.
Pisati o nezakonitom prisluškivanju kao krivičnom djelu u Bosni i Hercegovini postalo je bespredmetno. Lov na bilo čiju privatnost je dozvoljen. Uskoro ćemo svi, ama baš svi, šaputati kada razgovaramo.
Toliko o ljudskim pravima i slobodama u BiH.