PARASTOS ZA SRBE UBIЈENE U SREBRENICI I BRATUNCU

Obilježavanje 19 godina od stradanja Srba u Krnićima,a na vojničkom groblju u Bratuncu pomen stradalim sela Zagoni, 5. jula 1992. godine.. Osim preživjelih članova porodica ubijenih i nekoliko mještana Zagona, cvijeće kod spomen-krsta položila je i opštinska delegacija Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila. Predsjednica ove organizacije Radojka Filipović podsjetila je da još niko nije odgovarao za zločin nad Srbima u Zagonima, izražavajući ogorčenje radom Tužilaštva i Suda BiH, koji nisu procesuirali ni brojne druge zločine nad srpskim stanovništvom i koji "na taj način šalju jasnu poruku da je BiH sigurna država za zločince bošnjačke nacionalnosti". Ona je napomenula da se počinioci zločina nad Srbima i dalje šetaju Srebrenicom i Bratuncem i da predstavljaju opasnost. "Okružno tužilaštvo u Bijeljini došlo je do dokaza o zločinima Nasera Orića i još 14 osoba, ali oni krivicu prebacuju na druge koji nisu među živima i tako je u svim istragama kada je u pitanju odgovornost za počinjene zločine nad Srbima", istakla je Filipovićeva. Radomir Gvozdenović, koji je 1992. godine preživio upad muslimanske vojske u Zagone, ispričao je kako su mu tog dana "živi uhvaćeni sestra Rada i sestrić Aleksandar Milošević koji je imao samo 44 mjeseca". "Bilo je mirno. Oko 14.30 časova narod je bio na njivama i kupili smo sijeno kada je zapucalo i začula se urnebesna galama i povici `Hvataj ih žive!`. Upali su u selo i sve su ubijali i uništavali, a ubijenima su tvrdim predmetima razbijali glave. Masakrirali su nepokretnu staricu Milevu Dimitrić, a ja nakon pola sata nisam mogao prepoznati rođenu sestru Radu koja je bila iskasapljena", priča sa gorčinom Radomir. Milijana Јašanski danas je donijela cvijeće na grob svoga muža Matije, Novosađanina, nekadašnjeg profesora i zamjenika direktora u Građevinskoj školi u Bratuncu. "On je ranjen kao vojnik u Zagonima, a preminuo je u Bratuncu. Otišao je na stražu govoreći da mu je dužnost da brine o svojim đacima u Zagonima koji nisu htjeli da napuste selo, kao i o onima u Bratuncu i školi u kojoj je radio", priča Milijana i ističe da je žalosno što za ubijene civile u Zagonima niko nije odgovaraoa i što ubice sada slobodno šetaju po Bratuncu. Među ubijenima bilo je pet žena, a Mihajlo Mihajlović se još vodi kao nestala osoba. Mitar, otac ubijenog osamnaestogodišnjeg Mirka Dimitrića, kaže da je napad iznenada počeo i da je selo bilo opkoljeno. "Počela je pucnjava i urlici - `Hvataj žive i kolji!`, te stravična galama. Neki su se uspjeli izvući kroz šumu prema Bratuncu, a sve koje su stigli ubili su. Čuli smo kako komšije muslimani iz susjednog sela dozivaju i govore da narod bježi prema potoku da tamo pucaju i naprave zasjedu. Teško je kada se prisjećam tih strahota, a najteža je nepravda koja najviše boli jer niko nije odgovarao za taj zločin i ubijanje mještana na svojim njivama i pred vlastitim kućama", ispričao je Mitar. Napadi na Zagone nastavili su se sve do Petrovdana 1992. godine kada su muslimanske snage težište napada prebacile na srpska sela istočno od Srebrenice gdje su tada počinile zločine nad srpskim stanovništvom u Zalazju, Sasama, Biljači i još nekim zaseocima koje su potpuno uništile. U Krnjićima kod Srebrenice služen je parastos za 24-oro ubijenih Srba iz tog sela čime je obilježeno 19 godina od njihovog stradanja. Osim prisluživanja svijeća za pokoj duša nevino ubijenih ljudi, većinom civila iz Krnića, položeno je cvijeće uz spomenik koji su mještani, uz pomoć Boračke organizacije i Vlade RS, podigli nastradalim srodnicima i komšijama. Sekretar Boračke organizacije iz ovog mjesta Miloš Milovanović je podsjetio da su muslimanske snage iz Srebrenice, nastavljajući etničko čišćenje, 5. jula 1992. godine upale u mirno srpsko selo Krniće, gdje su poubijale stanovnike, većinom starije civile i, kao i u ostalim srpskim selima oko Srebrenice, opljačkale pokretnu i popalile i uništile nepokretnu imovinu. Prije sela Krnići, 40-ak kilometara udaljenom od Srebrenice, muslimanske formacije su tokom maja i juna 1992. godine izvršile etničko čišćenje i uništile srpska sela Studenac, Viogor, Kovačice, Osredak, Orahovica, Pećišta, Bukova glava, Bojnu, Ratkoviće, Brežane i još desetak zaselaka ubijajući srpsko stanovništvo koje nije uspjelo da se skloni i pobjegne.