Zašto pričamo sami sa sobom?
Ako ste se ujutro probudili nemotivisani i naglas rekli: "Ajde, ustaj i idi na posao", to nije ništa neobično, naročito ako ste suočeni sa situacijom zbog koje ste nervozni.
Naime, većina ljudi ima unutrašnji glas, onaj koji vas vodi, podstiče i pohvaljuje, ali i koji vam se ruga. Taj glas ostaje u našoj glavi skoro sve vrijeme, ali povremeno, da toga niste ni svjesni, tu misao izgovarate glasno.
Postoji nekoliko naučnih objašnjenja zašto do toga dolazi, a u knjizi "My Stroke of Insight" kao glavni razlog toga zašto razgovaramo sami sa sobom navodi se kako to nije nikakav znak luidla, nego način na koji mozgu dajete konkretna uputstva i naredbe i mozak tako postaje više fokusiran.
Psiholozi navode kako je to govor koji automatski koristimo još od ranog djetinjstva. Djeca, ističu psiholozi, često pričaju sama sa sobom i to instinktivno, što je jedan od načina na koji uče.
Međutim, naša nas okolina, zbog neznanja, kao djecu ućutkuje i govori da ne pričamo sami sa sobom, upravo zbog raširenog vjerovanja da je riječ o poremećaju.
Ali, psiholozi tvrde suprotno – ako imate nešto da kažete, recite to naglas, jer upravo je tišina greška.