U Srbiji pronađena nova vrsta slijepog miša

Na osnovu tonskog zapisa, snimljenog u selu Vlasina Stojkovićeva, stručnjaci su potvrdili da je pronađena je 31. vrsta slijepog miša u Srbiji – sredozemni repaš, Tadarida teniotis. Ovom otkriću prethodilo je višegodišnje terensko istraživanje u okviru projekta "Monitoring populacija i skloništa slijepih miševa u Srbiji".

Kako je do ovog značajnog otkrića došlo, objašnjava dr Milan Paunović, direktor Prirodnjačkog muzeja i rukovodilac projekta:

"Ovom prilkom smo koristili metodu detekcije ultrazvuka slijepih miševa pomoću posebnih ultrazvučnih detektora i u predjelu Vlasine u jugoistočnoj Srbiji, u oktobru prošle godine zabilježili smo jedan karakterističan zvuk. Kasnije, kad smo ga analizirali, došli smo do informacije da se radi o vrsti koja se zove Tadarida teniotis, odnosno, na srpskom, sredozemni repaš. Ta vrsta je praktično nova za faunu Srbije. Јoš 1869. godine, naš poznati botaničar i biolog Јosif Pančić znao je da u Sredozemlju, u južnoj Evropi, živi ova vrsta. Međutim, on nije imao podatke za Srbiju, ali je u svom radu koji se zove "Fauna Kneževine Srbije" praktično predvidio da će kad-tad ta vrsta biti nađena i u Srbiji".

Dokaz da je Pančić bio u pravu pronađen je u tonskom zapisu koji je snimila Branka Pejić iz Instituta za biološka istraživanja "Siniša Stanković" iz Beograda.

"Јa sam u selu Vlasina Stojkovićeva snimila taj signal. U tom momentu nisam ni bila svjesna šta sam snimila. Tek nekoliko dana kasnije, kada je koleginica pregledala snimke, došla je sva uzbuđena do mene i rekla: 'Da li si ti uopšte svjesna šta si snimila?' Bili smo jako srećni, jer je vrsta jedinstvena, pripada drugoj familiji Moloside, tako da je to jedno bitno otkriće za faunu Srbije", pojašnjava Pejićeva.

Sredozemni repaš leti na visinima iznad 10 metara, pa ga je teško uhvatiti, ali za stručnjake je tonski zapis njegovih eholokacijskih signala neoboriv dokaz, zbog specifičnosti.

"Ima jako specifično oglašavanje, odnosno ultrazvuk koji čak i nije u domenu ultrazvuka, nego ima vrijednosti od 9 do 14 kiloherca i to je zapravo u domenu našeg sluha. Čak možemo da čujemo ta oglašavanja golim uhom i po tom svom specifičnom oglašavanju se razlikuje od svih drugih vrsta evropskih slijepih miševa. Tako da, iako na sam naš sluh ne možemo da se oslonimo, da kažemo sa sigurnošću da je to ta vrsta, nakon što smo te snimke provukli kroz softvere i vidjeli sonogram tog ultrazvučnog zapisa – nema greške da je to ta vrsta jer je jedinstvena!", ističe Pejićeva.

Kaže da se sredozemni repaš od ostalih vrsta još razlikuje i po tome što ima rep koji nije unutar repne letne membrane, nego je slobodan, u dužini od nekoliko centimetara, što je jako upadljivo, a vrsta je i nešto krupnija i ima veliki raspon krila.

Skloništa su im u pukotinama stijena, tako da se zavlači u vrlo uske pukotine i zbog toga ima i uši koje su specifično savijene naprijed kako bi se životinja zavukla u neke jako uske proreze, ima krupne oči, specifičan izgled usta, odnosno gornje usne - što je, po riječima naše sagovornice, jako zanimljiv izgled.

Inače, slijepi miševi su važan element svakog kopnenog eko-sistema i predmet zaštite na nacionalnom i međunarodnom nivou.

U Prirodnjačkom muzeju bave se i zbrinjavanjem i rehabilitacijom povrijeđenih i iznemoglih slijepih miševa.

Briga o slijepim miševima zahtijeva znanje i oprez i nije lak posao, iako ne izgleda tako. Ako su u pitanju odrasle jedinke koje su samo povrijeđene ili iscrpljene, hrane ih larvama brašnara, jednom do tri puta dnevno. Ako su jako mršavi, kažu, poje ih svakodnevno, a ako su u pitanju bebe slijepih miševa – tu je procedura mnogo komplikovanija.

Većina ljudi, potpuno neopravdano, ima negativne predrasude o ovim životinjama. Suprotno vjerovanjima, nisu slijepi i ne upliću se u kosu, a ljudi ne treba da ih se plaše.

Naši sagovornici kažu da potrebe za strah uopšte nema.

Inače, u Prirodnjačkom muzeju u pripremi je više kapitalnih publikacija, među kojima je i ona posvećena fauni slijepih miševa Srbije.