Pavić: Bliži se kraj svijeta kad Komšići i DŽaferovići brane NATO od Trampa
Piše: Aleksandar PAVIĆ
Prvom generalnom sekretaru NATO, britanskom oficiru i diplomati, Lordu Ismeju, pripisana je čuvena rečenica koja je trebalo da na najsažetiji način opiše suštinsku ulogu Sjevernoatlantske alijanse: "Zadržati Amerikance unutra (tj. u Evropi), Ruse napolju, a Nijemce dole". Međutim, zanimljivo je uočiti da se na sajtu NATO nalazi mala, ali bitna varijacija na ovaj sada već legendarni citat: "Zadržati Sovjetski Savez napolju, Amerikance unutra, a Nijemce dole”.
NATO zasigurno najbolje zna šta je njegov prvi čelnik rekao. Dakle – "Sovjetski Savez", ne "Ruse". I da su se političari koji su bili na čelu moćnog zapadnog vojnog saveza samo držali tog jasnog uputstva poslije pada Berlinskog zida i (samo)ukidanja SSSR-a i NATO-vog komunističkog pandana, Varšavskog pakta – današnja Evropa bi bila neuporedivo mirnije i stabilnije mjesto.
Sigurno bi mnogo više ličila na de Golovu zamišljenu Evropu "od Atlantika do Urala", a najvjerovatnije i do Vladivostoka.
Umjesto toga, obećanja data Gorbačovu o neširenju su izigrana (što ne opravdava Gorbačovljevu neoprostivu naivnost da prihvati samo usmena, umjesto pisanih obećanja, ali to je druga tema). Na prijmer, jedan od Ismejevih nasljednika na mjestu Genseka, Manfred Verner, u govoru od 17. 5. 1990. u Briselu, rekao je sljedeće: "Sama činjenica da nismo spremni da NATO trupe razmještamo dalje od teritorije Federalne Republike (Njemačke) Sovjetskom Savezu pruža čvrste bezbjednosne garancije”. A tada je još uvijek bilo riječi samo o Zapadnoj Njemačkoj, a ne potonjoj, ponovo ujedinjenoj "Velikoj Nemačkoj".
Naravno, tada, dok je još postojao SSSR, bilo je sasvim razumljivo da su čelnici NATO govorili "samo" o neširenju, a ne i samoraspuštanju. Međutim, kada je prvo Varšavski pakt zvanično raspušten u julu 1991, a onda se i SSSR definitivno raspao krajem 1991, NATO ne samo da je nastavio da postoji, već je jednako odlučno nastavio da se širi.
Krajem te ključne 1991. godine, kada se glavni strateški suparnik raspao, NATO je brojao 16 država članica. Danas ih je 29, a uskoro bi, sa Makedonijom, trebalo da ih bude ravno 30. A, kako je konstatovano tokom zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO 2017, ima još "nezavršenog posla" za alijansu na tzv. zapadnom Balkanu. Što je, na daleko agresivniji način, nedavno potvrdio i zamjenik američkog Državnog sekretara, DŽon Saliven, kada je izjavio da "SAD primarno zanima članstvo BiH u NATO". I našao saveznike u liku Šefika DŽaferovića i Željka Komšića.
Teško je naći bolji i slikovitiji prikaz toga u šta su se i NATO i Zapad pretvorili od ovoga.
Јer, dok Saliven, uz pomoć jednog osumnjičenog saveznika mudžahedinskih glavosječa i jednog otvorenog (jugo)komunističkog nostalgičara nastoji da na silu ugura još jednu državu u NATO – makar ona bila i "nemoguća", i makar se tome protivio jedan od njenih konstitutivnih naroda, kao i sadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH – dotle su u njegovoj matičnoj državi na svijetlost dana izašle novi dokazi da, za razliku od njega, njegov šef, glavom i bradom Predjsednik SAD, Donald Tramp, ne samo da ne voli NATO, već je prošle godine, prema pisanju Njujork tajmsa, "nekoliko puta" izrazio želju da povuče Ameriku iz alijanse. Što ne bi trebalo da bude nikakva novost, s obzirom da je Tramp još tokom svoje izborne kampanje pokazivao antipatije prema NATO, nazivajući ga, između ostalog, i "zastarjelim".
Uprošćeno, s jedne strane imamo dvojicu klasičnih proizvoda komunističke Јugoslavije, koja se, po svom posljednjem Ustavu iz 1974. godine, samodefinisala kao poseban oblik "diktature proletarijata", a koji su volšebno postali vatreni zagovornici NATO, dok sa druge strane (Atlantika), imamo klasični proizvod kapitalističke Amerike koja je stvorila NATO, i bez koje on ne bi ni postao ni opstao, Donalda Trampa, koji bi da svoju državu (konačno) oslobodi te bijede.
Naravno, daleko od toga da je Tramp jedini istaknuti Amerikanac koji tako misli.
Јoš je 1998. kada je američki Senat glasao da prihvati prvu post-hladnoratovsku rundu proširenja NATO, legendarni američki diplomata DŽordž Kenan, tvorac američke hladnoratovske strategije "obuzdavanja" SSSR-a, u Njujork tajmsu iznio ozbiljno upozorenje o posljedicama takve politike:
"Mislim da je to početak novog hladnog rata. Mislim da će Rusi postepeno veoma neprijateljski reagovati i da će uticati na njihovu politiku. Mislim da je to tragična greška. Nije bilo apsolutno nikakvog razloga za to. Niko nije prijetio nikome. Zbog ovog proširenja bi se američki Oci-osnivači prevrnuli u grobu… Pogotovo su me uznemirile tvrdnje o Rusiji kao zemlji koja jedva čeka da napadne Zapadnu Evropu. Da li ljudi ne razumiju? Naši hladnoratovski sporovi bili su sa sovjetskim komunističkim režimom. Sada okrećemo leđa istim ljudima koji su izveli najveću revoluciju bez krvi u istoriji da bi uklonili taj sovjetski režim. A ruska demokratija je isto toliko napredna, ako ne i naprednija, od one u zemljama za koje smo se upravo obavezali da ćemo ih štititi od Rusije".
Verovatno najpoznatiji američki konzervativac današnjice, Patrik Bjukenen, zakleti antikomunista i savjetnik trojice američkih predsejdnika, u svojoj novoj kolumni poziva Amerikance da preispitaju NATO i američko učešće u njemu, i naglašava:
"Tramp je danas predsjednik zato što je američki narod zaključio da nas je naša spoljnopolitička elita, sa njenim beskrajnim intervencijama tamo gde nijedan vitalni američki interes nije bio ugrožen, iscijedila i praktično odvela u bankrot, a u isto vrijeme upropastila sve plodove naše pobjede u Hladnom ratu”.
Nova kolumna u uticajnom časopisu Američki konzervativac nosi naslov "NATO predstavlja opasnost, a ne garanciju za mir”, i navodi još neke ugledne kritičare NATO i njegovog širenja, poput profesora DŽona Miršajmera sa Čikaškog univerziteta i Stivena Volta sa Harvarda, kao i nekadašnjeg američkog ambasadora u SSSR, DŽeka Metloka.
Ima ih još dosta, naravno, mahom pripadnika stare američke antikomunističke, ali ne nužno i antiruske elite, iste one koja je poslijeratnu Ameriku vinula do neslućenih visina. Sa kojih je munjevitom brzinom skidaju današnji neolibkon ratni huškači i psihički neuravnoteženi "stratezi", poput nama poznatog Јanuša Bugajskog, kome nije bilo dosta rasparčavanja SFRЈ, nego bi sada da rasparčava i samu Rusiju, sve sa njenim nuklearnim arsenalom i hipersoničnim oružjem.
Good luck with that, što bi rekli Englezi…
Tako da, u sadašnjem svjetskom ludilu, gdje je sve okrenuto naopačke, imamo, s jedne strane, DŽaferoviće, Komšiće, Đukanoviće, Tačije, Haradinaje, vašingtonsku "močvaru" i karikaturalne likove poput onih iz Kubrikovog "Doktora Strejndžlava" koji uporno zagovaraju NATO i prizivaju nuklearni rat – a sa druge strane predsjednika SAD i ugledne pripadnike stare američke elite koji smatraju da je NATO "zastario", odnosno da je postao faktor nestabilnosti i opasnosti, a ne mira na evropskom kontinentu.
A negde u daljini odjekuju totalitarni slogani iz Orvelove 1984: "Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć"...
Nije teško zaključiti ko je ovde na pravoj strani istorije, odnosno, filmskim rečnikom, ko je ovde dobar, ko loš, a ko zao.