ID u BiH i ID kao program izgradnje islamskog društva i islamske vlasti u BiH
Teskt prenosimo u cjelosti:
U nastojanju da dokaže neophodnost uspostave novog poretka autor ID poteže čas vjersku, čas političku argumentaciju.
Samo vjera je izvor uticaja na pojedinačnu svijest, koja mora prihvatiti nerazumno i nepravedno "jer iza toga stoji božanski autoritet". Politička argumentacija ne poznaje ličnost, ona je upućena narodima, i ona ne slijedi Objavu u lociranju odgovornosti na pojedinca – ličnost, nego se bavi isključivo odgovornošću kolektiviteta.
Kako bi izgledala ta nova zajednica: musliman – džemaat – islamsko društvo – islamska vlast. Sve zajedno predstavlja islamski poredak. Riječ je dakle o državi, kao najvišem stadiju moralno-pravnog poretka. U promišljanju države evropska civilizacija počinje od pojedinca: Pojedinac ima pravo samo u sistemu objektivnog morala, jer uslovi za stvaranjem različitih oblika zajednice nastaju na nivou objektivnog morala.
Prvi stepen objektivnog morala je porodica – mnoštvo porodica čini građansko društvo a najviši stadij (baš u skladu sa Hegelovim učenjem objektivnog morala i zajednice) je država. Po Hegelu, ta tri stadija samokretanja objektivnog morala, obuhvataju sve što se obično naziva društveni život.
U poimanju islamskog poretka mjesto porodice zauzima džemaat u kome po logici stvari i nema mjesta za druge vjerske zajednice, koje ostaju izvan ljestvice objektivnog morala, osuđeni na stvaranje izolovane zajednice bez političkog značaja.
Pokret, kome vlastitu pripadnost sa ponosom ističe Alija Izetbegović, osnovan je 1941.godine. Iz knjige Derviša Sušića "Parergon" može se vidjeti da je taj pokret nastupio sa "radikalnom, fašisoidnom, panislamističkom ideologijom".
Knjiga ističe da "…oni šire obrazovanje, prvenstveno u poznavanju Islama. Prihvataju okupaciju zemlje sa radošću…Međutim, ustaška vlast u početku odbija da odobri pravila Mladih muslimana jer smatra da je i muslimanskoj omladini mjesto, isključivo, u ustaškoj mladeži… U proljeće 1942. godine dolazi do sporazuma…Kraj rata rukovodstvo Mladih muslimana dočekuje prilično pocijepano. Ipak, ostala je jedna složna jezgra ilegalne rukovodne grupe. Nazvala je samu sebe "Grupa A". Na ilegalnim sastancima žustro raspravljaju šta sve da se učini da se spriječi uticaj KP i SKOЈ-a na muslimansku omladinu. Godine 1949. imaju u Bosni i Hercegovini nekoliko stotina članova…U jednom slagalištu već imaju i teški mitraljez, dva automata, šest pušaka, dinamit…CILj OSTAЈE ISTI: PRIKLjUČENjE BOSNE I HERCEGOVINE BUDUĆOЈ PANISLAMSKOЈ DRŽAVI I S L A M I S T A N."
Tako je to vidio Derviš Sušić, u vrijeme kada su fundamentalisti imali samo jedan mitraljez i kada je to predstavljalo stilsku figuru ili metaforu više, nego objektivnu stvarnost. U ratu je situacija bila mnogo gora: Armija, Policija i škole, postale su mjesta nove radikalne poduke. Iz Armije BiH su uklanjani, smjenjivani i kažnjavani Komandanti koji su nošeni vizijom sekularne Bosne i Hercegovine, kojom neće upravljati susjedne zemlje ali ni hodže i hadžije, ušli u tešku borbu za opstanak i slobodu. Političko obrazovanje i osposobljavanje, nakon smjene prvog Komandanta, (Generala Sefera Halilovića), je u vojsci identifikovano sa molitvom i učenjem o vjeri.
"U pitanju odnosa prema hrišćanstvu, mi razlikujemo Hristovu nauku od crkve. U prvoj gledamo Božju objavu, u izvjesnim tačkama deformisanu, a u drugoj, organizaciju, koja je svojom neizbježnom hijerarhijom, politikom, bogatstvom i interesima, postala nešto ne samo neislamsko, nego i antihristovsko…" (ID.)
Ovakve ocjene, paušalne i pune mržnje, izazivaju kod nemuslimana osjećaj, koji je poznati kanadski islamist W.C.Smith nazvao "osjećajem povijesne nelagode".
Pišući o teokratskoj državi prof. DŽemal Sokolović je opisuje kao negaciju Boga i božanske koncepcije čovjeka: "Država u kojoj bi vladali ljudi na sasvim božanski način, teokratski, apsolutno, nije ništa drugo nego dovođenje u pitanje Boga i uspostavljanje čovjeka kao Boga".
To je ono što program uspostavljanja novog islamskog poretka i čini programom sveopšteg ropstva. To će vremenom postati opšte mjesto u vjerskoj politici, a nakon 01.03.1991.godine, uvodnika u listu "Preporod" (glasilu iz BiH), od 01.03.1991. i češće i otvorenije će se veličati ideje ostvarenja jedinstvenog islamskog poretka:
"Muslimanski svijet sve više postaje svjestan da mu je budućnost u ponovnom oživljavanju vlasti utemeljene na Allahovoj riječi, a ne u sekularizovanim društveno - političkim sistemima…". (List IVZ BiH, "Preporod", strana 1)
Islamska deklaracija je postigla jedan rezultat: uspjela je Bošnjake uvesti u "muslimanski povijesni krug", kako je to kasnije formulisano i u Programu Stranke demokratske akcije; napuštena je vlastita tradicija i način života, a mržnja usmjerena prema svemu što nije islamsko, na ovaj način shvaćeno.
"…Najavljujući preporod, mi ne najavljujemo period sigurnosti i spokoja, nego period nemira i iskušenja. Suviše je mnogo stvari koje mole za svojim rušiocima. Zato to neće biti dani blagostanja nego dani dostojanstva. Narod koji spava može se probuditi samo udarcima. Ko želi dobro našoj zajednici, ne treba da je pošteđuje naprezanja, opasnosti i nedaća. Naprotiv, on treba učiniti sve da ta zajednica što prije upotrijebi svoje sile, da stavi na ispit sve svoje mogućnosti, da preuzme rizik, jednom riječju – da ne spava nego da živi. Samo budna i aktivna, može ona naći sebe i svoj put". (ID, Rad i Borba, 2.3. – 13)
Mnogi muslimani ne prihvataju učenje po kome je "pravo" i "država" osnovni smisao islamske vjere koja je takvim shvatanjem orijentisana i locirana na "ovozemaljski" svijet, utemeljena kao politička ideologija, te nema dubljeg smisla.
Јoš manje je prihvaćeno tumačenje po kome je dužnost džihada važnija od cjelokupnog Imana i Dina tj. cjelokupnog vjerovanja i svih propisanih Islamskih dužnosti.
U suštini, ako bi se izvodio nekakav, konačan zaključak o knjižici, pretenciozno nazvanoj ISLAMSKA DEKLARACIЈA, onda je neosporno, da je ta pisanija program vjerske obnove i izgradnje Islamske države. I više od toga: ona je još jedan promašeni pokušaj nacionalne identifikacije u nekim opštim, ponekom vjerskom i mnogim kontradiktornim stajalištima. Bez sumnje i najradikalniji pokušaj definisanja nacionalnog interesa kroz program, jedne, za ove prostore nove, vjerske obnove. Naravno, ovdje pojam VЈERE ne znači ništa više od jednog iskrivljenog pogleda na Islam, prikazan u deklaraciji. S pravom se može reći, da su tih sedamdesetih godina muslimani Bosne i Hercegovine tražili sebe putujući istorijskim lavirintom nacionalnog prepoznavanja. Želeći da odrede svoj status, da definišu svoje razlike u odnosu na druge južnoslovenske narode, muslimanski kvazi teoretičari, zatrovani bliskim dodirom istorije pune mržnje, gradili su od vjere tvrđavu nacionalne samobitnosti.
Rađeno je to na pogrešan način, vršene su krive i neargumentovane identifikacije, ali sve se to u tom vremenu moglo opravdati potragom za vlastitim subjektivitetom. I taj subjektivitet, tražen je na pogrešnom mjestu u sintagmi MUSLIMANSKI NAROD a muslimanski narod ne postoji nikako drugačije osim kao vjerska tvorevina.
Očito je, besmisleno, iskustvo Islamske republike Iran, ili Pakistan (na koju se oslanja teorija ID) preslikavati na drugačiji istorijski prostor i na neke druge narode. Predrasuda o postojanju jedne uniformne Islamske kulture i svijesti podrazumijeva: Ili, da se sav islamski svijet, u bilo kojoj državi, na bilo kojoj strani zemaljske kugle, nalazi na istom stepenu pravnog, ekonomskog, političkog i kulturnog shvatanja ili, da taj stepen nije bitan i da je Islam, tj. vjera, ono najbitnije što određuje svaki narod.
Bošnjaci će nastaviti plaćati skupu cijenu slijepog pokoravanja jednom bezobraznom i beskrupuloznom fanatiku i njegovom političkom i biološkom naslijeđu, koje Bošnjake drži u čvrstom vehabijskom i neoosmanskom, vjerskom i političkom, zagrljaju, a hrišćanima nudi sistem primitivnog ropstva…
Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali diktatorski režim komunista, drugi, opet vjersku revoluciju Alije Izetbegovića, a treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela, ili su čak podržavali neku gerilu, samo zato što njezini motivi nisu bili protivni islamskoj vrhunaravnoj logici: popustljivost prema islamskim diktaturama – tvrdokornost prema zapadnim demokratijama.
U neprestanom kretanju i razvoju ideja islamske deklaracije kritička misao nacionalne sudbine i istorijskih procesa, isprva subverzivna, okretala se protiv sebe same i pretvarala u novi konformizam ovjenčan sjećanjem na davnu veličinu, koji lažnu hrabrost pretvara u šablon. Manjak savjesti, prestao je biti povezan s preciznim istorijskim okolnostima, i postao je društvena dogma i duhovna hrana.
Stvorena je čitava, kvazi intelektualna, trgovačka mreža: u kojoj mnoge hodže i lažni intelektualci, su unajmljeni da je održavaju, poput nekadašnjih čuvara vatre koji izdaju dopuštenja da se misli i govori, određujući pri tome, načine i modele, govora i misli.
Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar apsolutnog principa.
Na taj se način zapravo uočavaju i definišu dvije Bosne: "dobra poželjna Bosna" stare osmanske paradigme i Bosna koja se sakrila u mišju rupu i šuti, dok je polupismeni, vojnici jedne štetne politike, tumače i interpretiraju, određujući njen istorijski put.
Izvor: srpskistav.com