"Bombardovali smo bez odobrenja UN"

To je navedeno u saopštenju na sajtu NATO, u kojem se u devet tačaka odbacuju ruske tvrdnje "i podaci iznose tačno", između ostalog o prirodi napada NATO na Srbiju 1999. i o proglašenju nezavisnosti Kosova, kao presedanu koji opravdava rusko prisajedinjenje ukrajinskog Krima. Nikada do sada zvaničnici NATO i zemalja članica nisu prihvatali tvrdnju da su bombardovanjem Srbije 1999. prekršili međunarodno pravo i Povelju UN jer je napad započet bez dozvole Savjeta bezbjednosti UN, iako su, upravo povodom ukrajinske krize, neki političari i bivši državnici članica NATO to priznali kao činjenicu. Ranije je jedino bivši predsjednik Parlamentarne skupštine NATO Pjer Leluš na jednom sastanku NATO u Švedskoj izjavio da jeste činjenica da je Atlantski savez bombardovao Srbiju bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti UN. Atlantski savez u saopštenju objavljenom na internetu precizira da, "uprkos tome što nije bilo odobrenja Savjeta bezbjednosti UN, operacija savezničkih snaga NATO (protiv Srbije) pokrenuta je da bi se spriječilo masovno i dugotrajno kršenje ljudskih prava i ubijanje civila (na Kosovu)". Time se ponavlja teza navođena uoči bombardovanja Srbije, da SAD i NATO imaju pravo na "humanitarnu intervenciju", ako Atlantski savez procijeni da vlast neke zemlje krši međunarodne humanitarne norme i čini zločine protiv čovečnosti prema sopstvenom stanovništvu. NATO u saopštenju navodi da je "Savjet bezbjednosti UN u više navrata etničko čišćenje na Kosovu i brojne izbjeglice označio kao prijetnju međunarodnom miru i bezbjednosti", i ukazuje da je i Rusija bila članica tadašnje Kontakt-grupe koja je, kao i UN, "godinama ulagala intenzivne napore da donese mirno rješenje" za Kosovo. Tadašnji generalni sekretar NATO Havijer Solana je uoči intervencije 1999. čelnicima zemalja NATO stavio do znanja da Atlantski savez po međunarodnom pravu ne može snositi nikakve posljedice što za bombardovanje Srbije nema dozvole Savjeta bezbjednosti UN, ali da nije isključeno da Međunarodni sud pravde prihvati da razmotri eventualne tužbe protiv pojedinih članica NATO. Vlada u Beogradu je poslije bombardovanja tužila NATO i zemlje članice Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Јugoslaviju u Hagu, ali se taj sud proglasio nenadležnim. Poslije bombardovanja Srbije, kaže se u saopštenju, misija Kfor pod rukovodstvom NATO, "u kojoj je prvobitno bila i Rusija, bila je pod mandatom UN (Rezolucija 1244 Savjeta bezbjednosti)". "To je dovelo do skoro deset godina diplomatskih napora, po ovlašćenju UN, da bi se našlo političko rješenje i urdio konačni status Kosova, kako je to predviđeno Rezolucijom 1244 Savjeta bezbjednosti", piše u dokumentu NATO koji time odgovara na tvrdnju Moskve da su mnoge članice NATO priznale jednostrano proglašenu nezavisnost u Prištini i otcjepljenje Kosova od suverene, međunarodno priznate države Srbije. "Kosovska operacija je vođena poslije iscrpne rasprave cijele međunarodne zajednice koja se bavila tom dugotrajnom krizom", kaže NATO. S druge strane, "na Krimu, gdje nije bilo dokaza krize, niti pokušaja da se pregovara o bilo kojem obliku rješenja, Rusija je zaobišla cijelu međunarodnu zajednicu, uključujući UN, i jednostavno okupirala dio teritorije druge zemlje". NATO u saopštenju opovrgava i stav Moskve da je savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o proglašenju nezavisnosti Kosova, bilo "presedan za takozvanu deklaraciju o nezavisnosti Krima" i njegovo potonje prisajedinjenje Rusiji. NATO naglašava da je taj sud "jasno iznio da to njegovo mišljenje nije presedan", jer je bio pozvan da odgovori na " 'usko i specifično' pitanje o nezavisnosti Kosova koje ne obuhvata šire pravne posljedice te odluke". Međunarodni sud pravde je uz to, navodi NATO, predočio da bi šire pravne posljedice te odluke postojale "da je bilo ili da je moglo biti nezakonite upotrebe sile", a primjer takve upotrebe sile "bila bi invazija i okupacija susjedne zemlje - a to je upravo ono što je Rusija učinila (na Krimu)". NATO podvlači da je "takozvani referendum" na Krimu održan 16. marta, bio protivan Ustavu Ukrajine i da ga je za samo par nedjelja organizovalo "samoproglašeno rukovodstvo Krima, koje je na vlast postavilo osoblje oružanih snaga Rusije, nakon zauzimanja vladinih zgrada". U saopštenju je naglašeno i da nije tačna tvrdnja Moskve da je NATO nastojao da Rusiju gurne u stranu, već da je, naprotiv, još od 1990. godine s njom sarađivao kroz Savjet NATO-Rusija. Atlantski savez tvrdi da nisu tačni ni navodi Moskve da su vođe SAD i Njemačke poslije raspada Sovjetskog saveza i pristanka Moskve na ujedinjenje dvije njemačke države, obećale da neće proširivati NATO zemljama bivšeg sovjetskog bloka, niti tamo postavljati NATO baze, naoružanje i vojsku. Takođe se kaže da je NATO nudio Rusiji učešće u postavljanju "raketnog štita" u Evropi od mogućeg napada Irana i Sjeverne Koreje, što je Moskva odbijala, tvrdeći da to vojno ugrožava ruske strategijske interese.