10 utisaka o košarkaškim herojima

Poslije silnih povreda, otkaza i problema, plasman u četvrtfinale bio bi veliki uspjeh. Zaista bi.

Ali 12 momaka sa Aleksandrom Đorđevićem na čelu zadivili su sebe, Srbiju i planetu, i kući se vraćaju sa srebrnim medaljama oko vrata. Pred vama je deset utisaka o momcima koji su košarku ponovo približili srcima svih u zemlji i šire.

1. Sazrijevanje. Miloš Teodosić je član seniorske reprezentacije od 2007, a Nemanja Bjelica od 2009 godine. I u prošlosti su bili među najvažnijim igračima srpskog tima, ali čini se da su u Španiji potpuno sazreli kao košarkaši.

Teodosić je uspio da pronađe taj tako teški balans između kreativnosti i odgovornosti, razigravao je ekipu na način koji je oduševio cijelu planetu i preuzimao odgovornost u ključnim trenucima. Drugi put u nizu našao se u idealnih pet na SP i jedini je igrač van NBA kojem je to pošlo za rukom i u Turskoj i u Španiji.

Ono što je Bjelica pokazivao u naznakama na prethodnim velikim takmičenjima, sada je došlo do punog izražaja – Nemanja je povezivao ekipu, pogađao, skakao, asistirao... Uvijek pruža ekipi dodatnu opciju u napadu, "vadi" protivničke lopte iz koša i sposoban je da odigra "jedan na jedan" ili da "kreira iz pika", što je akcija koju su često igrali. Bjelica je dokazao da polako izrasta u velikog igrača i pokazao je da je Duško Ivanović pogriješio što mu u Vitoriji nije davao da više igra sa loptom u rukama.

Pred Teodosićem i Bjelicom su klupske sezone u veoma jakim klubovima, turnir u Španiji biće im zalet za još bolje igre i veće uspjehe.

2. Potvrđen kvalitet. Ogroman pritisak javnosti bio je na Bogdanu Bogdanoviću, kojem je prošlogodišnji Evrobasket bio prvo veliko takmičenje u karijeri. Na početku pretprošle sezone Bogdanović je promašio šut za pobjedu na meču Partizana sa CSKA u Pioniru. Јoš tada, po samouvjerenom načinu na koji je uzeo loptu u svoje ruke, znalo se da Bogdanović uz talenat ima i sastojak nužan da bi se postalo velikim igračem – sportsku drskost i hrabrost.

Od tada je Bogdanović riješio mnogo važnih utakmica, nosio je Partizan na svojim leđima prošle sezone, ali Svjetsko prvenstvo sasvim je drugačija zvjerka. Bogdan se izborio i sa njom – raspucao se u ključnom meču sa Grčkom, nastavio je u istom ritmu sa Brazilom, a Francuzima je u posljednjih pet minuta ubacio deset poena. Srbija je dobila oslonac za narednih deset godina.

3. Povratak na pravi put. Od Miroslava Raduljice već su mnogi odustali, na maglovit način u prošlosti se u javnosti stvorila negativna slika o njemu, ali snažni centar savršeno se uklopio u ovaj srpski tim. Povjerena mu je značajna uloga u timu, a on je povjerenje vratio na najbolji mogući način – bio je sigurna opcija pod košem, sposoban da izdrži jak kontakt i da beskompromisno krene ka košu, a opet da bude racionalan i da se ne zalijeće kada nije trenutak.

Usavršio je igru lijevom rukom oko koša, pa rivali nisu znali odakle prije prijeti opasnost, a uz to je bio siguran i sa linije penala. Govorka se da je Real Madrid sljedeća stanica za Raduljicu – poslije ovakvog SP ništa manje se i ne očekuje.

4. Kapiten. Nenad Krstić pokazao je svoju veličinu na SP u Španiji – iako iza sebe ima zavidnu karijeru u NBA i u Evropi, Krstiću sujeta nije pravila problem da ne bude startni centar, već potpora Raduljici.

Na pripremama se mučio sa povredom, start takmičenja nije dočekao potpuno spreman, ali dao je znatan doprinos onda kada je to bilo najpotrebnije – protiv Grčke je unio dodatnu sigurnost i nastavio timski briljantnu partiju, a isto to učinio je i u meču sa Brazilom. Protiv Francuza je slabije počeo, ali je vezao šest poena kada smo teško dolazili do koša krajem treće četvrtine, da bi u u završnici postigao jedan od važnijih koševa.

Otkazi, nedovoljna želja i volja da se igra za nacionalni tim problemi su sa kojima se Srbija suočavala i sa kojima se suočava. Ipak, tokom svih ovih godina igranje Nenada Krstića nijednom nije bilo ni pod znakom pitanja, baš kao ni Teodosićevo ni Bjeličino. Zato im treba skinuti kapu i zato treba poštovati odluku kapitena Krstića da se povuče iz reprezentacije.

5. Otkrovenja. Nikola Kalinić mnoge je prijatno iznenadio još prošlog ljeta u Sloveniji, a sada je bio još bolji. Zakucao je u lice Burusisu i podigao energiju svog tima još jednim kucanjem, isto to učinio je i u meču sa Francuzima, a pogodio je i dva slobodna bacanja koja su prelomila meč. Momak velikog odraza i još većeg srca, Kalinić je bio idealan dodatak i podrška nosiocima igre – bio je briljantan u odbrani, a odgovoran i upotrebljiv u napadu.

Stefana Јovića malo ko je očekivao i na širem spisku, a kamoli u sastavu za Španiju i zato je ovaj 23-godišnjak istinsko otkrovenje – nijednog trenutka nije se uplašio izazova i igrao je agresivnu, ali čistu odbranu bez bespotrebnih faulova. Bio je odličan u organizaciji igre, a nekoliko puta je i prodorima iskoristio to što je pažnja rivalskih odbrana bila na drugima. Ovo SP trebalo bi da mu bude odskočna daska za dalju karijeru.

6. Nezasluženo u drugom planu. Često se previđa značaj Stefana Markovića za tim Srbije. Rasteretio je Teodosića u prenošenju lopte, u drugoj fazi je odigrao izvanredno u odbrani, ali nije se jedino na to sveo njegov učinak – sjajno je utrčavao iza leđa rivalskim odbranama, a u polufinalu sa Francuzima odigrao je svoj najbolji meč na SP (11p, 3sk. i 5ast).

7. Zajedništvo. Kada bismo riječju morali da opišemo srpski tim, to bi bila upravo ta – "zajedništvo". Na parketu je Srbija bila kolektiv u kojem se svačija uloga tačno znala – momci su igrali, kao što je Teodosić izjavio, svi za jednog i jedan za sve. Vidjelo se to i po ustajanju i aplauzima poslije svakog koša, kao i po dječačkom radovanju Katića, Štimca i ostalih na klupi

8. Zalet. Izvrsne igre 2009. i 2010. godine činile su se kao početak novog uspona srpske košarke. Iz raznih razloga to nije bio slučaj, a ovaj nestvarni podvig iz Španije voz je koji ne smiju propustiti. Sada je košarka svima u glavama i ovo je idealan trenutak da se neke stvari dovedu u red i da se igra koju svi toliko volimo vrati na mjesto koje joj pripada.

9. Komandant. Selektor Aleksandar Đorđević utkao je sebe u svaku od osam prethodnih tačaka. Pod njegovim nadzorom Teodosić i Bjelica pružali su vrhunske partije, vjerovao je do kraja u Bogdanovića, stvorio je pravo okruženje za Raduljicu, postavkom igre učinio da svačiji kvalitet dođe do izražaja...

Kakve profesore đaci najviše cijene? Stroge, a pravedne, one koji se ne šale kada se ozbiljno uči, ali umiju i sami da budu djeca kada je vrijeme za to. Taj profesor je Aleksandar Đorđević – uspostavio je istinski autoritet i napravio drugarsku atmosferu, a to je kombinacija koju je vraški teško postići.

10. Nikada ne potcenjujte Srbiju u košarci.