Sjećanje na stradale Srbe u goraždanskom selu Bukvice (VIDEO)
Na zgarištu u opustjelom selu, služen je parastos. Potomci ubijenih i predstavnici Organizacije porodica poginulih iz Istočnog Sarajeva, prislužili su svijeće i položili cvijeće.
Vjerovali su komšijama muslimanima. Vjerovali i ostali u svojim domovima. Grozda, Јovanka, Božana, Miloš, Milorad, Danica, Veljko i najstariji među njima, 86-godišnji Vukašin. Ostao je, i sada već upokojeni Perko, jedini Vukašinović koji je u selu preživio to zlokobno majsko jutro.
Svjedočio je Perko da je tog jutra, prije svih, otišao da namiri stoku. I to ga je spasilo komšijskog sabura i merhameta, Srbima Gornjeg Podrinja dobro poznatog i iz posljednjeg rata i iz drugog svjetskog.
Svjedočanstvo o smrti supruge Grozde i rođaka, Perko je ostavio nasljednicima. Ali nije dočekao da stradalnike sahrani. Petoro od osmoro Vukašinovića još skriva podmukla gora.
A komšije Bošnjaci - ćute. Zločin i istinu skrivaju Mrše iz Faočića, Aganovići i Žige iz Renovice, koji su naoružani napali nebranjeno selo. Utihnule i komšinice iz susjednih Sofića, koje su baš tog jutra, slučajno ili ne, došle u posjetu Vukašinovićima. I naravno, preživjele pokolj.
Vukašinovići su golgotu iskusili i u drugom svjetskom ratu. Ali su, poslije njega, uspjeli da obnove Gornju Bukvicu. Dvije decenije od posljednjeg rata – pustoš i zgarište. I selo koje ne postoji više. A takvih je na desetine u goraždanskoj i Gornjedrinskoj regiji.
U Gornjedrinskoj regiji tokom rata ubijeno je 1792 Srba. Posmrtni ostaci više od 160 još nisu pronađeni. Devedeset ih je iz Goražda. Svi oni ostali su na mrtvoj straži plahovite Drine i priobalnih vrtača u koje bh tužioci i istražioci ne zalaze. Baš kao što nisu ni vojnici UN devedesetih godina prošlog vijeka. A Goražde je bilo zaštićena zona.