Šta je Amerika dozvolila Erdoganu
Tursko ponašanje je na prvi pogled paradoksalno, ali u njemu ima izvjesne logike. U Siriji bombarduje tabore Islamske države, dok u Iraku gađa kampove Kurda, čije jedinice predstavljaju vjerovatno najefikasniju pešadiju u borbi sa ID na tlu obe države. Sa stanovišta Ankare to je prirodno, jer za nju su podjednaki neprijatelji i „kalifat” Abua Bakra el Bagdadija i kurdski entiteti u Siriji i Iraku, smješteni uz tursku oblast nastanjenu kurdskim separatistima.
Ono što je zbunjujuće jeste držanje Amerike, koja je pristala da podrškom napadu na Kurde, čijim je akcijama i sama pružala vazdušnu podršku, skupo plati to što su Turci otvorili dvije svoje vojne baze za američke avione koji bombarduju ID. Kritičari tog ustupka već se podsmijavaju Vašingtonu što je dozvolio Turcima da suštinski pozajme svoju avijaciju borcima ID.
Pristup tim bazama, u Indžirliku i Dijarbakiru, jeste veliko preimućstvo za američke letjelice, koje su do ciljeva u Siriji i Iraku do sada morale da stižu sa drugih, kudikamo udaljenijih mjesta u Zalivu. Ovako, moći će brže da reaguju i, pošto će zbog kraćih relacija imati više goriva na raspolaganju, da se duže zadržavaju u borbenim zonama, te da efikasnije nalaze i odstreljuju svoje mete. Dobitak je i to što će se u borbu sa ID najzad direktno upustiti i Turska, koja je do sada ne samo oklijevala da angažuje svoju armiju u tu svrhu, nego je navodno i okretala glavu dok je preko njene granice ID ilegalno prevodio svoje borce, oružje i naftu, čijim se švercovanjem umnogome izdržava.
Ako je Turska, kao što se masovno vjeruje, zaista tako postupala, tako je činila zato što je bila spremna da posredno pomogne svakoga ko će se tući s Kurdima i trupama sirijskog predsjednika Bašara el Asada. Sada je počela da napada ID, ali joj ona kao zamenik više nije ni neophodna pošto je dobila američku saglasnost da direktno napada i Kurde i da ugrožava Asada. Opet, turska računica je tu čista, samo što američka deluje potpuno pobrkano, jer ne samo da Vašington smatra Kurde saveznicima, nego je i obaranje Asada želio da odloži dok ne ID ne bude poražen kako se u Siriji ne bi ustoličio još strašniji gospodar.
Istini za volju, iz detalja američko-turskog dogovora koji su procurili do medija vidi se da je Bela kuća pokušala da ograniči namjere Ankare kako bi ih uklopila u svoje planove. Tursko vazdušno i artiljerijsko bombardovanje položaja ID na sjeveru Sirije, uz avionske akcije koje tamo još od prošle godine preduzima Amerika, trebalo bi da formira bezbjednu zonu dugu oko 110 i široku najmanje 40 kilometara, od reke Eufrat na zapad do Alepa. Taj grad, izgleda, neće biti obuhvaćen zonom zato što je njegov veći dio i dalje uporište Asada, s kojim Amerika, barem trenutno, ne želi da se bori. Istočno od Eufrata je teritorija sirijskih Kurda, od kojih Vašington nije htio da digne ruke jer su mu isuviše dragocjeni u ratu s ID.
Zapravo, Turska nije dobila dozvolu da napada sve Kurde, nego samo kampove Radničke partije Kurdistana u Iraku. PKK je prije tri decenije digao pobunu u Turskoj, u kojoj je do 2013. godine, kada je počeo mirovni proces, stradalo oko 40.000 osoba. I Ankara i Vašington tretiraju PKK kao terorističku organizaciju, što je legalni izgovor da se krene na njegove položaje. I sam PKK je otežao svoj položaj nedavnim ubistvima turskih policajaca iz osvete za masakr turskih Kurda u Suruču, koji je počinio ID, ali je i to stavljeno na dušu turskim vlastima zbog njihove popustljivosti prema toj grupi.
Ali, stranku sirijskih Kurda i PKK, mada su formalno nepovezani, u stvarnosti je nemoguće razlučiti. Pitanje je i da li se na iračkom terenu mogu razdvojiti tabori PKK od onih u kojima su ostali Kurdi iz te države, bez kojih bi situacija na iračkom frontu protiv ID bila znatno gora.
Sirijski Kurdi već tvrde da i po njima padaju turske bombe. Ankara je potrčala da to demantuje, premda ne bi bilo iznenađenje ako je to ipak istina. Јer, posljednje što Turska želi jeste, kako je predsjednik Redžep Tajip Erdogan otvoreno izjavio, da se uz njenu granicu, u sjevernoj Siriji, formira kurdski entitet, što se, nakon poslednjih uspjeha njihovih trupa, maltene već dogodilo. Formiranje bezbjedne zone, makar ona ne zadirala u dijelove teritorije koji su već pod kurdskom kontrolom, spriječiće ih da se nastave širiti. Od Turske su to Kurdi i mogli da očekuju, ali će Americi svakako zapamtiti što su im tako odmogli.
Kurdsko nezadovoljstvo može biti samo još veće ako Erdogan ostvari jučerašnju prijetnju da će ukinuti imunitet poslanicima kako bi oni među njima koji su navodno povezani s PKK mogli biti gonjeni. To bi se moglo pretvoriti u osvetu članovima legalne stranke turskih Kurda, koji su na izborima u junu, uprkos opstrukcijama režima, ušli u parlament i sprečili Erdogana da opet samostalno formira vladu i promijeni ustav kako bi sebi pribavio veća ovlašćenja.
Moguće je da Amerika pristaje na otuđivanje Kurda zato što računa na to da uskoro više neće ni morati toliko da se oslanja na njihovu pešadiju, već da će joj za suzbijanje ID biti dovoljna veća efikasnost njenih bombardera zahvaljujući korišćenju turskih vojnih baza, kao i uključivanje turske armije u rat. Ali, sva dosadašnja iskustva borbe protiv terorizma pokazuju da se ona ne dobija vazdušnim prepadima, a ni Amerika ni Turska nemaju namjeru da šalju kopnene jedinice u Siriju i Irak.