Šta donosi klimatski sporazum iz Pariza?

Šta donosi sporazum o klimi?

Na početku u svakom slučaju premalo. On tek za pet godina stupa na snagu i nalaže da se u drugoj polovini stoljeća uspostavi ravnoteža između emisije štetnih gasova koji stvaraju efekat staklene bašte i toga koliko Zemlja može da apsorbuje. Ali, toliko drveća niko ne može da zasadi, tako da to faktički znači da države moraju drastično da smanje emisiju štetnih gasova. Krajnji cilj je zadržati globalno zagrijavanje znatno ispod dva stepena Celzijusa. No cilj koji je zacrtan na zahtjev malih ostrvskih zemalja, jeste 1,5 stepeni. Tu zapravo stoji da zemlje moraju dase trude e da ga dostignu. Zbog toga što dosadašnji nacionalni planovi za zaštitu klime nisu bili dovoljni, za tri godine će se govoriti o tome kako ih poboljšati. A tek od 2023. države trebalo bi da u redovnim vremenskim intervalima provjeravaju te mjere.

Šta države moraju konkretno da učine?

Moraju da odustanu od upotrebe uglja, nafte i gasa, da grade vjetrenjače, postavljaju solarne panele, upotrebljavaju geotermičku i hidroenergiju. Siromašnim zemljama koje to ne mogu da postignu sopstvenim snagama, bogate zemlje moraju da pomognu.

Ko dobija novac i od koga?

Industrijski razvijene zemlje su još u Kopenhagenu obećale da će od 2020. zemljama u razvoju staviti na raspolaganje sto milijardi dolara godišnje. Sporazum u Parizu jednako podstiče i zemlje sa ubrzanim ekonomskim razvojem da daju svoj doprinos. One bi takođe trebalo da smanje emisiju štetnih gasova jer industrijski razvijene zemlje su istina uzročnik klimatskih promjena i trebalo bi da ponesu najveći deo tereta. Ali, velike zemlje u ubrzanom razvoju toliko su povećale privredni rast i povećale emisiju štetnih gasova da bez njihovog učešća više nije moguće postići smanjenje globalnog zagrijavanja. Međutim, te zemlje ne žele da se njihov privredni rast koči strogim normama. Upravo zbog toga je propao Samit o klimi u Kopenhagenu 2009.

Zašto je sada bilo moguće, a u Kopenhagenu nije?

Zato što je ovog puta državama ostavljeno da to dobrovoljno urade i zato što su u istom čamcu i dva najveća zagađivača – Kina i SAD – koji u sve nisu ušle dobrovoljno već hladno, ekonomski proračunato. Investicijama u solarnu, vjetro i hidro energiju, neka mjesta će više zarađivati nego od trgovine naftom.

Da li je sporazum iz Pariza pravno obavezujući?

On se sastoji iz jednog pravno obavezujućeg i jednog neobavezujućeg dijela – jer tako se američkom predsjedniku omogućava da progura sporazum u Kongresu SAD bez obzira na republikansku većinu. Bez obzira na to da li je obavezujući ili ne, ne postoji nekakva policija UN koja bi, u slučaju povrede sporazuma, umarširala u zemlju. Stručnjaci smatraju da nijedna zemlja zbog međunarodnog pritiska, protivljenja svojih građana i privrede neće istupiti iz pariskog sporazuma.

Da li je sporazum iz Pariza istorijski?

Velika riječ, ali činjenica je da se do sada nikada nijednim sporazumom nisu sve države svijeta obavezale na zaštitu klime. Kjoto-protokol iz 1997. obavezivao je samo industrijski razvijene zemlje. Kanada je istupila iz sporazuma, a Kina i SAD, najveći zagađivači, nisu ni bile dio sporazuma. Sporazum iz Pariza potpuno je okrenuo procese: umjesto da se cilj propisuje s vrha, zemlje su same unapred odlučile šta žele da urade. Zatim se to sve sabralo i podvuklo i od toga je nastao sporazum. A to je, jednostavno rečeno, ideja koja stoji iza pariskog sporazuma o zaštiti klime. Sada bi na tome trebalo da radi međunarodna zajednica i ako je moguće u što kraćem roku, kako savjetuju naučnici i borci za zaštitu klime.