Irak: DŽihadisti ni izdaleka nisu poraženi
Teroristi su koristili ljude i kao živi štit. I pored toga, kada je šef iračke vlade Hajder al Abadi prije nekoliko dana pomalo preuranjeno najavio “oslobađanje“ tog grada od pripadnika takozvane “Islamske države“ njegovim stanovnicima nije bilo do slavlja.
Razlog za to bi mogle biti i borbe između iračke armije i ID koje u nekim dijelovima grada i dalje traju. Izlazak na ulice zbog slavlja je još uvijek ravan samoubistvu. Doduše, desilo se nešto drugo: mnogi građani su pobjegli od sopstvenog “oslobađanja“.
Od početka iračke vojne ofanzive na Faludžu 23. maja, grad je napustilo oko 80.000 ljudi. 30.000 ljudi je – prema procjenama norveških posmatrača – pobjeglo tek poslije zvaničnog “oslobođenja“ grada prošlog petka (17.6). Ti ljudi sada, u katastrofalnim higijenskim uslovima, van grada čekaju svoju dalju sudbinu. Premijer Abadi sada namjerava da zauzme i milionsku metropolu Mosul kao sljedeći i posljedni bastion ID u Iraku.
Јedna stvar je pozitivna: “kalifat“ se ljulja – bar na svojim glavnim područjima. ID će vjerovatno za nekoliko dana ili nedjelja biti potisnuta iz Faludže. Iz gradova Tikrita i Ramadija je otjerana još prije nekoliko mjeseci. U susjednoj Siriji pa čak i u Libiji, područja pod kontrolom ID su takođe pod vojnim pritiskom, iako stalno ima i jakih protivudara, i ne izgleda da će uskoro doći do vojnog poraza ID. Čak i ako izgubi kontrolu nad određenim područjima i rutama za šverc i nabavku oružja, ID će još dugo biti u stanju da širi strah i užas u formi terorističkih napada – ne samo na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, već i u SAD i Evropi.
Vojna borba protiv ID – posebno kopnenim snagama – svakako je neophodna i svaki njen uspjeh treba pozdraviti. Ali, ona će imati ograničenu vrijednost sve dok se ne riješe i sukobi koji nisu u prvom planu. Na primjer, većina ljudi iz Faludže nije pobjegla samo pred ID i stalnim borbama. Mnogi su pobjegli i iz straha od osvetničkih akcija ili proizvoljnih napada šiitskih paravojnih formacija. A one ne važe za manje brutalne. No, i pored toga što nisu na dobrom glasu one bi, uz otvorenu podršku Irana, mogle da imaju glavnu ulogu u kopnenoj ofanzivi na Faludžu, ukoliko SAD paralelno budu izvodile vazdušne napade. Šiitske grupe ne bi učestvovale samo u borbama u unutrašnjosti grada.
Šefu vlada Abadiju – koji je i sam šiit – dosad nije uspilo da zadobije dovoljno povjerenja sunitske manjine, koja je za vrijeme vladavine Sadama Huseina bila privilegovana, a poslije toga namjerno marginalizovana. Za to on nema dovoljno snage, a možda ni političke volje. Već sada se vidi da će marš na Mosul povećati napetosti između etničkih grupa. To uključuje i Kurde, koji sa svojim jedinicama učestvuju u ofanzivi, pa će zato kasnije i oni učestvovati u političkim i ekonomskim razgovorima. Zbog toga treba računati sa daljim talasima izbjeglica i još većim patnjama.
Sve to pokazuje da se ne radi samo o ID. Uvijek se radi i o konkretnim sukobima oko vlasti i raspjodele dobara. Strane koje učestvuju u sukobima namjerno se koriste i vjerskim i etničkim argumentima kako bi obezbjedile sebi podršku određenih grupa ili plemena. Sirijski režim, različite sirijske opozicione grupe, kurdske Pešmerge ili šiitske grupe u Iraku – svako vuče na svoju stranu. Posebno neslavnu ulogu u tome imaju konkurentske regionalne sile Iran i Saudijska Arabija. Umjesto da utiču na smirivanje situacije, one i same podstiču vjerske sukobe.