Ko će biti novi najbolji američki prijatelj u EU?

Dok su u Moskvi zvanično hladno reagovali na odluku Britanaca da napuste EU, a potajno nazdravljali šampanjcem, Sjedinjene Američke Države su, poslije prvobitnog šoka, konstatovale da će trenutno najveći izazov biti kako da nadomjeste gubitak svog najpouzdanijeg partnera na evropskom kontinentu.

To im neće biti lako, jer nijedna država u EU ne dijeli toliko slične poglede na svijet kao Velika Britanija. Bila je najpouzdaniji bezbjednosni i obavještajni partner SAD, a ulagala je i ogroman entuzijazam za prekoatlantsku i transpacifičku slobodnu trgovinu.

“Kada Vladimir Putin nazdravlja, onda znate da imate problem u međunarodnom sistemu“, rekao je bivši britanski ministar spoljnih poslova Dejvid Miliband. Zato je američki državni sekretar DŽon Keri u nedjelju bio u Rimu, a juče u Londonu i Briselu. Njegov glavni zadatak je da obezbjedi kontinuitet, stabilnost i koliko god je moguće izvjesnost u vrijeme neizvjesnosti u Evropi. Sa generalnim sekretarom NATO-a Јensom Stoltenbergom zaključio je da je poslije odlaska Britanije iz EU – NATO postao još važniji.

Podsjetimo da je, prema dokumentima koja je medijima prije dvije godine dostavio bivši američki obavještajni službenik Edvard Snouden, Velika Britanija bila veoma aktivan član špijunske grupe “Pet očiju“, koju čini pet zemalja engleskog govornog područja: SAD, Australija, Kanada i Novi Zeland. Velika Britanija je u toj bezbjednosnoj strukturi svojim jedinicama zaduženim za praćenje komunikacija (pokazalo se da su mnogo ranije znali da se sprema obaranje ruskog putničkog aviona iznad Egipta, ali informacije nisu ramijenili sa Rusijom i Egiptom) pokrivala Evropu i sevjernu Afriku.

Poslije izlaska iz EU, Britanci ne moraju da napuste dugo građene bezbjednosno-obavještajne veze sa SAD, ali naprosto više neće biti toliko korisni kao dok su mogli “sasvim legitimno“ da lobiraju po briselskim hodnicima. I na polju diplomatskog uticaja, SAD, pa i NATO, izgubile su veoma moćnu polugu koja je uspjevala da ublaži primjedbe evropskih članica na trgovinske aranžmane.

U američkim analizama “bregzita“ preovlađuje mišljenje da ništa dobro neće proizaći iz ove odluke britanskih građana po američke interese u svijetu. Čak i ako Britanija uspije da povrati svoj uticaj na kontinentu, to će biti jedno veliko “ali“ i biće potrebne godine. Takođe se napominje da gubitak snažnog britanskog glasa u EU dolazi u trenutku kada NATO, predvođen SAD, pojačava pritisak na Rusiju neprekidnim manevrima u baltičkim zemljama i Poljskoj, stacioniranjem oko četiri bataljona u ovim državama i bazama za raketni štit u Rumuniji i Poljskoj.

Trenutak je loš i zbog toga što će američko-evropski trgovinski ugovor vjerovatno nastaviti da čami u nekoj fioci, kao i diplomatsko rješenje za Siriju koje bi moglo da ukine migrantsku krizu u Evropi. I naravno, tu je Islamska država koja u Evropi uspostavlja novo bojno polje, na kome je sada više nego ikada neophodan razvoj i razmjena obavještajnih podataka.

Јedan od najiskusnijih britanskih diplomata i donedavno ambasador u SAD, Piter Vestmakot, rekao je za “Njujork tajms“ da je zabrinut da će Britanci sada imati manje moći. “U budućnosti nećemo imati toliko uticaja na odgovor Evrope na Putinove prestupe, iranske nuklearne ambicije ili spoljnu i bezbjednosnu politiku. I imaćemo manju mogućnost da obezbjedimo prijateljske odnose sa SAD“, zaključio je ovaj diplomata.

Da li je Njemačka partner kojim bi SAD mogle da zamjene odanu Veliku Britaniju u “poslovima od zajedničkog interesa“? Teško, zbog nekoliko razloga. Produžavanje antiruskih sankcija, u čemu su SAD nepokolebljivo dosljedne, postalo je veoma problematično pitanje za podeljenu EU. Ministar spoljnih poslova Frank Valter Štajnmajer vodio je pravi mali javni diplomatski rat sa šefom NATO-a, koji je tvrdio da bi “sankcije svakako trebalo produžiti“. Štajnmajer mu je odgovorio da pristup “sve ili ništa – zvuči lijepo, ali ne funkcioniše“ i da zveckanje oružjem i trupkanje vojničkim čizmama samo izaziva Rusiju i pogoršava ionako hladnoratovsku atmosferu.

Јoš otvoreniji je bio zamenik ambasadora Njemačke u SAD Filip Akerman koji je prošle nedjelje na skupu posvećenom politici transatlantskih ekonomskih sankcija rekao da bi SAD trebalo da pokažu više povjerenja u evropski proces ocjenjivanja efikasnosti sankcija protiv Rusije, da ne budu “previše nervozni“ i da “ne bi trebalo da zaborave da je Minsk naš proces; da SAD ne sjede za tim stolom“.

Nijemci očigledno gaje duboke sumnje i izvjesnu dozu netrpeljivosti prema SAD još otkako je Snouden objavio dokumente o američkom nadzoru kancelarke Angele Merkel. Osim toga, Amerikanci su svjesni njemačkog ograničenja nametnutog ishodom Drugog svjetskog rata, koje Nijemce koči da postanu operativna i moćna borbena snaga u NATO-u.

Francuska takođe nije prirodni saveznik SAD kakav je bila Britanija. Odnosi su se drastično promijenili od vremena administracije DŽordža Buša i Pariz često ide svojim putem, uključujući svoju nedavnu strategiju za ponovno pokretanje izraelsko-palestinskih mirovnih pregovora. Italijani nemaju novca, Holandija je premala, a Poljska još uvijek nema snagu starijih članica NATO-a.

Јednostavno, situacija u kojoj se našao Vašington u rukovođenju interesima u EU je komplikovana: problem je što niko ne dijeli vrijednosti i interese sa SAD na način na koji su to činili Britanci. “To vjerovatno nećete čuti javno ni od jednog američkog diplomate, jer ne žele da uvrijede bilo koju članicu EU, ali stvari stoje tako“, zaključio je “Njujork tajms“.