Nijemci bi da priznaju genocid u Namibiji, ali bez reparacija
Iako malo koji narod zaista priznaje genocid počinjen u njegovo ime, kao što to čine Nijemci u pogledu Holokausta nad Јevrejima, nisu ni Nijemci tako radi da snose odgovornost za ostale svoje genocide u prošlosti. Premda se još prije godinu dana u Berlinu pričalo o tome kako će njemačka vlada zvanično priznati da je genocid to što su njemačke kolonijalne snage između 1904. i 1908. u tadašnjoj jugozapadnoj Africi, a današnjoj Namibiji, pobile između 85.000 i 100.000 pripadnika plemena Nama i Herero, to se još nije dogodilo. Štaviše, njemački Bundestag stigao je da osudi genocid Osmanskog carstva nad Јermenima, kao i delimičnu odgovornost njemačkog rajha za to, ali ne i zločin nad afričkim plemenima koji se dogodio bezmalo u istom periodu.
Iako su otvoreno o genocidu u Namibiji govorili mnogi visoki zvaničnici Njemačke, poput predsjednika Јoahima Gauka i predsjednika Bundestaga Norberta Lamerta, kako saznaje dnevni list „Frankfurter rundšau”, tek nedavno je prvi put njemačka vlada u jednom svom zvaničnom dokumentu ovaj masakr sa početka 20. vijeka nazvala genocidom, i to u odgovoru na poslaničko pitanje Nijeme Movasata, poslanika opozicione Ljevice. Vlada o „istorijsko-politički” vođenoj debati o genocidu kaže da nije „pravna”, to jest da se iz nje ne mogu izvući nikakve pravne posljedice po Njemačku. Kako ističu u njemačkoj vladi, oni pregovaraju sa namibijskom vladom samo o priznanju genocida, ali ne reparacijama ili odšteti, poput onih isplaćenih žrtvama holokausta.
Nakon pisanja frankfurtskog dnevnika oglasila se i portparolka njemačkog ministarstva spoljnih poslova Savsan Šebli, koja je ukazala da zvanični Berlin namjerava da se izvini zvaničnom Vindhuku za genocid počinjen nad namibijskih domorocima, ali bez obaveze da im plati odštetu.
„Radimo na zajedničkoj deklaraciji vlada sa sljedećim elementima: zajedničke diskusije o istorijskim događajima i njemačko izvinjenje za akcije u Namibiji”, rekla je ona, dodavši da bi zajednička deklaracija sa vladom u Vindhuku mogla da bude osnov za Bundestagovu rezoluciju, ali da taj korak neće voditi ka pravnim posljedicama za Njemačku. „Na pitanje da li su moguće reparacije ili pravne posledice, kažem: nisu moguće. Izvinjenje neće ići ni sa kakvim posljedicama za to kako se nosimo sa našom istorijom i kako je prikazujemo.”
Njemački rajh je vladao Јugozapadnom Afrikom od 1884. do 1915. pri čemu su njemački doseljenici domorocima krali žene, zemlju i stoku, što je 1904. izazvalo revolt pripadnika plemena Herero u kojem su oni ubili 123 Nijemaca za nekoliko dana. Godinu dana kasnije i pleme Nama se pridružilo buntu, ali su njemačke kolonijalna vlasti beskrupulozno ugušile revolt, ubivši oko 100.000 domorodaca. U ovom zločinu se istakao general Lotar fon Trota koji je potpisao naredbu da se pleme Herero istrijebi, što je skoro i učinjeno, budući da ih je prije masakra na prostoru današnje Namibije živjelo oko 80.000 a poslije tek oko 15.000.
Kako je prošle godine u autorskom tekstu za nedjeljnik „Cajt” istakao predsjednik Bundestaga, „bilo je desetine hiljada Herero i Nama žrtava, ne samo kroz borbu već i zbog bolesti i ciljanih ubistava u kojima su ljudi ostavljeni da umru od gladi i žeđi. Drugi su umrli u koncentracionim logorima ili od rada kao robovi”...
Štaviše, nekoliko hiljada njih je poslije smrti obezglavljeno a njihove lobanje i pojedini dijelovi tijela su poslati njemački naučnicima u Berlin za „naučne” eksperimente usavršavanja rase. Neki od ovih ostataka su korišćeni u eksperimentima, dok je većina prodata kolekcionarima širom Evrope.
I dok je prošle godine predsjednik Bundestaga pozvao Nijemce da se „suoče sa istorijom i odgovornošću, baš kao što se i Vlada Turske suočava s odgovornošću za genocid nad Armencima”, nemački šef diplomatije Frank Valter Štajnmajer se usprotivio da se taj zločin nazove genocidom, smatrajući da bi to umanjilo strahote Holokausta u kojem je nacistička Njemačka ubila šest miliona Јevreja.
Minulih pet godina Berlin je dio posmrtnih ostataka žrtava vratio, ali uporno odbija da plati odštetu, ističući da je oko 800 miliona evra pomoći dao Namibiji otkad je 1990. stekla nezavisnost od Јužne Afrike te da je taj novac bio „za dobrobit svih Namibijaca”.
Međutim, kako ja objasnio Kristijan Kop, aktivista nevladine organizacije „Berlin postkolonijal” koja se bori za priznanje ovog genocida, problem je što plemena Nama i Herero sadašnju vlast u Namibiji ne vide kao borce protiv genocida, već kao učesnike u tom genocidu. Kako kaže, sva pomoć koju je dala Njemačka nije otišla porodicama žrtava, već plemenima sa juga koji su preuzele sjeverne teritorije sa kojih su istrebljena plemena Herero i Nama.
Predstavnici njemačke i namibijske vlade koji pregovaraju o tekstu deklaracije odbijaju da u ovom procesu učestvuju i potomci žrtava i preživjelih.