Špigl: Istorija svijeta se zahuktava
Ponekad se čini da se istorija svijeta zahuktava. To je vrijeme kada pregrijana atmosfera nesuglasice i ratobornosti ili sklonost ka histeriji i konfuziji prevladavaju ono što je opisao Tomas Man u romanu “Magična planina“ u predvečerje Prvog svjetskog rata koji je označio pad starog svjetskog poretka i uspostavljanje novog. To je vrijeme epohalnih promena, navodi Špigel.
Posljednja od tih istorijskih prekretnica dogodila se prije 25 godina nakon pada komunizma u Istočnoj Evropi. Kraj hladnog rata pomjerio je ideološke koordinate. Sada, četvrt vijeka kasnije, atmosfera se još jednom alarmantno usijava s Bregzitom, terorizmom, Trampom, pokušajem vojnog udara i čistkama u Turskoj, napadom u Parizu, Nici, Vizbuegu, Minhenu, Ansbahu i rasnim nasiljem u SAD. Dodajte tome i izbjeglički talas u Evropi , teror Islamske države, rat u Ukrajini i tinjajuću finansijsku krizu.
U početku se činilo da se svi ti lomovi dešavaju na periferiji zapadnog svijeta - u Rusiji, Ukrajini i na Bliskom istoku. U početku smo mislili da se radi o sukobu kultura, Islamu nasuprot Zapada i slobodi nasuprot diktature.
Ali sada svi ti lomovi idu ravno kroz centar naših društava. Stigla nas je kritika globalizacije i savremenog zapadnog života i čak i demokratski uređene države gube svoje unutrašnje jedinstvo. Ono što je zajedničko prošlonedjeljnim događajima je krhkost građanskog mira. Svuda su polarizovana i podjeljena društva prepuna neuspjelih integracija. Glasanje za Bregzit izvelo je na površinu podjelu u britanskom društvu.
Amerika je rovovski podjeljena na pristalice Trampa i Klintonove, bijele i crne. U Evropi desničarski populisti su opozicija šampionima demokratije. U Francuskoj nije uspjela integracija sjevernoafričkih imigranata. A u Turskoj Erdogan produbljuje jaz između pristalica sekularne demokratije i islamske diktature.
Koga trba kriviti za situaciju? Delimično, krivica je na nama. Danas Zapad plaća cenu za stare greške i neuspjehe u spoljnoj politici. Propao je pokušaj integrisanja Rusije u bezbjednosne strukture ili da se pregovara da Turska postane dio EU. Destabilizovao je Bliski istok intervencijom na tom području. Takođe, plaća cenu iluzija iz 1990-ih. U to vrijeme, bilo je nepojmljivo da bi zapravo trebalo preispitati temeljnu superiornost demokratije i slobode, naročito iznutra. Mi smo pobjedili i smatrali smo to krajem istorije.
Dakle, što nam je činiti? Snaga Zapada je uvek ležala u sposobnosti da prihvati kritike i da se mijenja. Zapadni ekonomski poredak - kapitalizam - se pokazao kao dugovječan zbog fleksibilnosti i sposobnosti prilagođavanja. U ratu sistema protiv socijalizma, kapitalizam je bio superiorniji jer je integrisao socijalna pitanja i transfoprmisao ih u duštvenu tržišnu ekonomiju.
Zapad će morati da ponovo da razvije tu integrišuću snagu. To zvuči kao izazov. Kako, nakon svega, da demokratija integriše svoje neprijatelje - Islamiste, populiste i autoritarce?
Naravno, ne možemo žrtvovati principe demokratije i vladavinu prava, ali naš politički sistem mora odgovoriti na strahove i potrebe onih koji čeznu za autoritatnoošću: potreba za redom i stabilnošću, čežnjom za identitetom, čistoćom, osećajem pripadnosti nekom mjestu, osjećaju gubljenja kontrole u eri globalizacije.
Nastojanje da se ljudi ubijede da vjeruju da su pobjednici globalizacije neće pomoći ukoliko ne korespondira s načinom na koji percipiraju svoje živote. To diskredituje demokratiju i podriva povjerenje u političare u vrijeme kada oni insisitraju na otvaranju granica dok ljudi žele da znaju ko je u njihovoj zemlji.
Da li će ili ne taj zapadni model života ponovo biti privlačan takođe je pitanje vremena. Ne možemo da se uvučemo u podjele i ne možemo da prihvatimo “mi ili oni“ retoriku i da se upuštamo u militantne verbalne eskalacije, poput bivšeg franscuskog predsjednika Nikola Sarkozija koji je prošle nedjelje rekao:
“Mi smo u ratu, totalnom ratu“.
Takođe, moramo se moralno razoružati. Nije od pomoći da se sukobite s kritikama i napadima i moralnom arognacijom i da ih odbacite kao neznanje onih koji su zaostali. Niti će nam biti od koristi da kažemo da smo mi napredni, a oni zaostali. Demokratija mora u sebe uključiti i svoje protivnike.