Najtragičnija priča novije srpske istorije
Princ Đorđe Karađorđević, najstariji sin kneza (potom kralja) Petra I i kneginje Zorke, rođen je 8. septembra 1887. godine na Cetinju, kod djede po majci, budućeg crnogorskog kralja Nikole I. Tamo je, uz roditelje, stariju sestru Јelenu i mlađeg brata Aleksandra, provodio djetinjstvo u nekoj vrsti političkog izgnanstva jer je u to vrijeme na vlasti u Srbiji bila dinastija Obrenović.
Četiri godine poslije prerane smrti kneginje Zorke 1890. (u 26. godini) knez Petar se sa djecom preselio u Ženevu. Đorđe je potom upisao vojnu školu u Sankt Peterburgu, iz koje je povučen 1903. kada je, poslije Majskog prevrata i ubistva kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović, za novog monarha ustoličen njegov otac Petar I a Đorđe proglašen za prestolonasqednika. Tada je prvi put došao u Srbiju u kojoj će, kao jedini Karađorđević, ostati i poslije rata i gdje će i umrijeti.
Đorđe je bio poznat po naprasitoj naravi i nepoštovanju autoriteta što ga je dovodilo u mnoge nevolje i koštalo čak i krune. Prema zvaničnoj istoriji, preloman trenutak u njegovoj odluci da abdicira u korist brata Aleksandra bila je smrt posilnog Stevana Kolakovića koju je izazvao sam Đorđe. On je bio toliko bijesan na svog dvorskog poslužitelja da ga je šutnuo nogom u stomak, od čega je Kolaković preminuo poslije nekoliko dana. Dana 27. marta 1909. tada 23-godišnji Đorđe prepustio je budući presto mlađem bratu.
U memoarima "Istina o mom životu" Đorđe piše kako je Kolakovića udario jer ovaj nije predao pismo nekoj djevojci, navodno jer ga nije ni našao u prestolonaslednikovoj sobi. Đorđe, koji inače nije imao dobre odnose sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom (organizatorom Majskog prevrata), predsjednikom vlade Nikolom Pašićem, i generalom Petrom Živkovićem sumnjao je da oni - u sprezi sa Aleksandrom - kuju zavjeru da ga sklone iz poretka naslijeđivanja i naročito je bio pogođen nestankom pisma jer je to značilo da nije mogao da se uzda ni u odanost osobe kojoj se najviše povjerovao.
Kolakovićeva smrt iskorišćena je za stvaranje inače postepeno podgrijevane atmosfere u domaćoj i stranoj javnosti da kralj treba da abdicira. Srpskim političarima i oficirima kao ni Austrougarskoj nije bio u milosti jer je, bez dlake na jeziku, davao izjave kojima se protivio aneksiji Bosne i Hercegovine 1908. i podstrekivao nacionalna osjećanja dok je umjereniji i taktičniji Aleksandar djelovao kao vladar s kojim se lakše moglo "dogovoriti".
U pomenutim memoarima Đorđe je za Pašića rekao da je "uvijek htio da bude prvi" i da ima "vlast nezavisnu ni od čije volje, ni od naroda, ni od kralja. Prvi na njegovom putu nije bio kralj – prvi sam bio ja. Otac star, prije vremena iznemogao i bolestan, nije predstavljao opasnog protivnika. Јa sam bio mlad, energičniji, i moje je vrijeme tek dolazilo. Trebalo je, zato, prvo slomiti mene...
Doduše, i sama igra slučaja pripomogla mu je u tome, ali i da nije bilo onog tragičnog slučaja sa Kolakovićem, Pašić bi se već snašao", smatra Đorđe.
Za razliku od brata Aleksandra, koji nikada nije učestvovao na frontu, Đorđe je bio vješt vojnik. Učestvovao je u oba balkanska rata i Prvom svjetskom tokom kojeg je, septembra 1914, ranjen na Mačkovom kamenu. Zbog neustrašivosti u toj borbi dobio je i orden i veliko poštovanje u narodu.
Trebalo je da mu pripadne i neka funkcija vojnog komandanta ali se Aleksandar postarao ga izbriše iz ratnog rasporeda.
"Otac se nikada nije pomirio s mojom abdikacijom", piše Đorđe. "Smatrao me je tipičnim izdankom loze Karađorđevića, dok je za Aleksandra isticao da je krv našeg djede po majci, crnogorskog kralja Nikole Petrovića. Prvi je prek i nagao, a drugi je zlopamtilo. Brinuo se za mene, plašio se šta će biti sa mnom nakon njegove smrti". Brige su mu se obistinile.
Poslije smrti Kralja Petra 1921. Đorđe je pao u još veću nemilost vladajućih krugova na čelu sa njegovim rođenim bratom. Ljekari su mu dijagnostikovali šizofreniju te je proglašen nesposobnim za obavljanje vladarskih funkcija i od 1925. do 1941. bio je zatvoren: godinu dana na dvorskom dobru u Belju a potom u Specijalnoj psihijatrijskoj bolnici u Gornjoj Toponici u Nišu. Kralj Aleksandar je izdao zvanično saopštenje da mu je brat nervno obolio.
Prema nekim svjedočenjima Đorđe je zaista bio sklon ispadima, neuračunljivom ponašanju i opsesijama da ga neko špijunira i progoni ali mnogi su nezvanično pričali da je bio žrtva spletki i da su ljekarski izvještaji izmišljeni. Neki njegovi prijatelji, među kojima je bio i Mika Petrović Alas, ostali su mu vjerni do kraja.
Ni knez Pavle, namjesnik poslije Aleksandrovog ubistva u Marselju 1934, nije oslobodio Đorđa iz ludnice već su to učinili Nijemci.
"Sudbina se poigrala sa mnom", piše dalje Đorđe u memoarima. "U danu kada je Srbija izgubila slobodu, u času kada je cio moj narod postao zatočenik, ja sam oslobođen. Oslobodili su me Nijemci, narod koji nikada nisam volio i protiv koga sam se borio cijelog života".
Nijemci su mu nudili da bude vladar okupirane Srbije ili barem da se preseli na Bijeli dvor, što je on odbio i time stekao poštovanje naroda i komunista, zbog čega je bio jedini potomak Karađorđevića kome nije bilo oduzeto državljanstvo i zabranjen boravak u Srbiji.
Poslije oslobođenja Beograda Đorđe se sastao sa generalom Pekom Dapčevićem da mu čestita na pobjedi, ali je odbio njegovu ponudu da mu država obezbijedi automobil i ličnog šofera. Đorđe je rekao da mu je dovoljan i njegov bicikl.
Nova vlast mu je dodijelila penziju.
"Ima živih svjedoka koji su ga više puta vidjeli u Topčiderskoj šumi u šetnji sa Јosipom Brozom", piše istoričarka Zorica Јanković.
Godine 1947. oženio se Radmilom Radonjić. Nisu imali djece.
Umro je 17. oktobra 1972. u Beogradu, a sahranjen je na Oplencu, u zadužbini svoga oca.