Raspad starog svjetskog poretka?
U radnom dokumentu Minhenske konferencije stoji otvoreno pitanje: da li je došao kraj poretku kakvog poznajemo?
Već i sam pregled izazova koji stoje pred nama pobrojanih u radnom dokumentu Minhenske konferencije o bezbjednosti svjedoči o teškim vremenima: kriza liberalnih demokratija, teror džihadističkih grupa, teritorijalne pretenzije na prostoru Pacifika.
A tu je i praznina koja bi mogla da nastane ako SAD prestanu da budu faktor međunarodne bezbjednosti.Minhenski izvještaj o bezbjednosti 2017.objavljen uoči istoimene konferencije koja se održava predstojećeg vikenda, a koji su pripremili razni instituti, svjedoči i da je ova, najvažnija međunarodna konferencija o bezbjednosti – zabrinuta za našu budućnost.
Potpuno je jasan i šef Minhenske konferencije Volfgang Išinger. On već u uvodu tog dokumenta piše da je međunarodna bezbjednost “u ovom trenutku fragilnija nego što je bila ikada od kraja Drugog svjetskog rata“. Nije isključeno da se svijet nalazi i pred “post-zapadnim“ periodom, što znači da postoji mogućnost da Zapad i njegov liberalni poredak prestanu da postoje.
Razloga za brigu ima mnogo: sve slabija spona koja veže članice Evropske unije, novi tokovi informacija, a tu je i izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD. Svjetskim analitičarima nije promaklo ni to da Tramp u svom inauguracionom govoru ni u jednom trenutku nije spomenuo riječi kao što su “demokratija“, “sloboda“ ili “ljudska prava“. To ne sluti na dobro za liberalne vrijednosti u čitavom svijetu, smatraju autori radnog dokumenta Minhenske konferencije.
To misli i Volfgang Išinger. On ocjenjuje da protivnici otvorenog društva sve više jačaju i napreduju. Istovremeno, ljudi na Zapadu sve više gube povjerenje u svoj liberalni društveni model i njegove osnovne vrijednosti. Јedna od brojnih studija koja se citira u minhenskom dokumentu, pokazuje da danas u sve više zemalja – među njima su na primjer i SAD, Njemačka ili Španija – sve više ljudi vjeruje da je autoritativna vladavina bolje političko rješenje od demokratije.
Tome doprinosi i sve veća poplava lažnih vijesti. Takve neistine koje prodiru u javnost ogroman su izazov za javnu raspravu – zato što je prije svega problem to kako postići saglasnost oko toga šta je uopšte istina. Problem su i “automatizovana mišljenja“ u raspravama na društvenim mrežama koja u stvari sastavljaju računari po nalogu neke interesne grupe ili tajne službe. A tu je i otkrivanje tajnih podataka – što je takođe politički motivisano jer se objavljuju samo oni podaci koji odgovaraju tajnoj službi koja je to naložila. Sve to vidjelo se i u sukobu Rusije i Ukrajine, baš kao i u predizbornoj kampanji u SAD.
“Najveća opasnost leži u tome da građani još više izgube povjerenje u medije i političare“, piše u radnom dokumentu Minhenske konferencije. Iz toga nastaje začarani krug, jer vlade koje se smatraju demokratskim, ne mogu da uspostave nekakvu državnu službu koja će kontrolisati šta je istina, a šta nije. To znači da ne mogu da zabrane lažne ili netačne vijesti, bez da napuste sopstveno načelo liberalnosti.
Prijetnje otvorenom društvu ne nastaju samo unutar društva, iz informacija i nezadovoljstva zbog razvoja sopstvene zajednice. One se prelivaju i iz stranih sukoba – kao što je građanski rat u Siriji. Ujedinjene nacije procjenjuju da je u tom sukobu od 2011. do sada već više od 300.000 ljudi izgubilo život i da je preko pola stanovništva te zemlje – u izbjeglištvu
Protest dela Sirijaca protiv vlastodršca Asada, već odavno je prerastao u međunarodni sukob, piše u radnom dokumentu. Ali dok se sve više sila i zemalja iz regiona i van njega upliće u zbivanja u Siriji, Zapad uglavnom – ne radi ništa. Već tu se može naslutiti da Zapad kao institucija – više ne postoji.
Kada je konkretno riječ o terorizmu, najveća opasnost i dalje je samoproklamovana “Islamska država“. Njene pristalice su i u dijelovima zapadnog svijeta, a neki teroristički napadi u Evropi nose njihov potpis. Ali zemlje Evrope na različite načine reaguju na taj izazov: Francuska je proglasila vanredno stanje, Njemačka sprovodi istragu i racije kod osoba i institucija koje bi mogle da budu povezane sa IS, a neke zemlje u kojima postoji vjerovatnoća da u njima ima sljedbenika IS – čine još manje.
Evropa dugoročno mora da se saglasi o jedinstvenom postupku, navodi se u dokumentu: “Samo ako Evropska unija učvrsti svoju saradnju u borbi protiv terorizma i osnaži sopstvene snage koje bi mogle da reaguju, evropske zemlje će biti u stanju da se suprotstave džihadističkom izazovu koji će vjerovatno potrajati duže vrijeme.“
Autori tu svoju pesimističku procjenu baziraju na činjenici da je teroristima sve lakše da pronađu potencijalne regrute unutar Evrope. Sve je više onih koji propagiraju “sveti rat“, a istovremeno su sve bolje i veze terorizma sa klasičnim kriminalom.
Ovogodišnji Minhenski izvještaj o bezbjednosti na devedesetak stranica sumira kratak pregled gorućih problema svjetske politike. Autori govore o izazovima koji bi lako mogli da znače kraj svjetskom poretku kakav se uspostavio nakon kraja Drugog svjetskog rata. Oni pritom ne ukazuju samo na klimanje starih saveza i sukobe u kojima su umešani međunarodni faktori, već i na razvoj unutar država – i to pre svega onih demokratskih.
Radni dokument Minhenske konferencije nije napisan kako bi ponudio odgovore. Njegov smisao je u tome da bude osnova za rasprave na konferenciji kako bi se eventualno pronašli zajednički odgovori. Pritom je važno razgovarati, čak i ako se zajednički jezik ne nađe, podsjeća Išinger: “Nadam se da ćemo svi da razgovaramo potpuno otvoreno i da ćemo iskreno da iskažemo i svoje razlike u mišljenjima o zajedničkim interesima i vrijednostima.“
Izvor: Dojče Vele