Blagojević: Neustavna pravosudna institucija
O njoj se čak i u profesionalnoj zajednici ne govori mnogo, pa ne čudi što ni šira javnost o toj instituciji ne zna gotovo ništa. Ona je i te kako važna, jer se radi o svojevrsnom vrhovnom sudu, što će pokazati primjeri koje navodim u nastavku. No, prije toga podsjetiću da su tog 10. aprila 2014. tadašnji predsjednici najviših sudova Republike Srpske, FBiH i Brčko distrikta, zajedno sa predsjednicima VSTS-a BiH i Suda BiH, sjeli i usvojili tzv. Pravila panela za ujednačavanje sudske prakse.
U uvodu tog propisa napisali su da ga donose "u skladu sa preporukama Strukturisanog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH i mišljenjem Venecijanske komisije". Dakle, za usvajanje navedenog propisa njegovim donosiocima, iako su rukovodioci najviših institucija pravosuđa, bilo je dovoljno da učesnici nečega što nije zakonodavno tijelo i nema demokratski politički legitimitet (tzv. strukturisani dijalog o pravosuđu i Venecijanska komisija) kažu da treba uspostaviti pomenutu instituciju. Takvo postupanje je protivno odredbama Ustava BiH o načinu na koji se može osnovati institucija na nivou BiH. Zbog toga ne čudi što se šefovi navedenih najviših sudskih instanci u uvodu svojih pravila nisu pozvali ni na jednu odredbu Ustava BiH, a i kako bi kada ih na tako nešto ne ovlašćuje nijedna odredba kako saveznog, tako ni entitetskih ustava.
U Pravilima je zatim propisano ponašanje za dvije situacije. U prvoj situaciji ova institucija vrši usaglašavanje stavova i usvaja pravna shvatanja kada nema disharmonije između saveznih i entitetskih zakona, ali se oni različito tumače od strane sudova. To na jednom primjeru znači sljedeće. Pretpostavimo da Zakon o radu ima odredbu koja glasi istovjetno u Republici Srpskoj, FBiH i Brčko distriktu, ali je sudovi u Srpskoj primjenjuju na jedan, a sudovi u Brčko distriktu na drugi način. U takvoj situaciji prema navedenim Pravilima to se mora raspraviti i odlučiti u ovoj novoj instituciji na nivou BiH, a kad se tu zauzme zajednički pravni stav, onda on obavezuje sve najviše sudske instance u BiH, što u praksi znači da obavezuje i sve ostale niže sudove.
Druga situacija je ona kada ne postoje usaglašena zakonska rješenja u entitetima. Za taj slučaj donosioci Pravila propisali su pravo ovoj instituciji da daje inicijativu zakonodavcu za izmjene zakona. Opet na jednom primjeru pokazano, to znači sljedeće.
Zamislimo da u Zakonu o privrednim društvima Srpske postoji neka odredba koja glasi na jedan, a u odgovarajućem zakonu Federacije ona glasi na drugi način. E u takvom slučaju je ovim Pravilima propisano da se ta neustavna pravosudna institucija obraća zakonodavcima Republike Srpske i FBiH kazujući im, u suštini, kako ne treba da imaju različita zakonska rješenja i da ih trebaju izmijeniti i ujednačiti. To što u Ustavu BiH i ustavima entiteta, kao ni u poslovnicima bilo kog ovdašnjeg zakonodavnog organa, nema ni slova o takvoj mogućnosti, nije bilo od važnosti prilikom uspostavljanja ove institucije i propisivanja Pravila za njen rad.
Nakon što je uspostavljena te 2014. godine, u radu ove institucije učestvuju sudije najviših sudova u BiH, pa se tako ponavlja apsurdna situacija da nosioci najviših pravosudnih funkcija daju legitimitet nečemu što je stvoreno očiglednim kršenjem svih ovdašnjih ustava.
Osim ove posljedice, koja ne služi na čast pravosudnoj profesiji, postoji još jedna posljedica koja nije nimalo bezazlena. Ona se ogleda u tome što je na prethodno opisani način Vrhovni sud RS dobrano razvlašćen u vršenju jedne od njegovih osnovnih ustavnih zadaća. Naime, članom 123. Ustava Srpske je propisano da njen Vrhovni sud, kao najviši sud u Republici, obezbjeđuje jedinstvenu primjenu njenih zakona. To znači dvije stvari. Kao prvo, iz ove ustavne odredbe proizlazi da je taj sud jedino pozvan i ovlašćen da obezbijedi jedinstvenu primjenu prava u RS. Stoga on prema Ustavu, a ni po prirodi stvari, ovu ustavnu zadaću ne može dijeliti ni sa kim, a posebno ne sa institucijom stvorenom na neustavan način. Kao drugo, ne može Vrhovni sud RS, pa ni njegov predsjednik, odlučiti da na bilo čiju preporuku ulazi u aranžmane kojima se protivustavno stvaraju institucije kakva je tzv. panel za ujednačavanje sudske prakse. Ustavno pravo da odluči o prenosu bilo koje nadležnosti, pa i djelimično, ima samo Narodna skupština RS, a ni ona to ne bi trebala da učini u ovom slučaju, jer bi time dobrano razvlastila Vrhovni sud RS, poslije čega on više ne bi bio vrhovni sud u punom smislu te riječi. Nažalost, sva ta tako jasna pravila su očigledno prekršena u ovom slučaju, što je poražavajuće ako se ima u vidu da je to učinjeno upravo od subjekata pozvanih da štite ustavnost i zakonitost, bez kojih nema vladavine prava.
Koliko je Vrhovni sud Srpske neustavno razvlašćen od svoje najvažnije ustavne zadaće, pokazuje i primjer iz prakse koji sam ostavio za kraj. Neki dan sam učestvovao na jednom stručnom skupu sudija na temu ujednačavanja sudske prakse, na tom skupu je učestvovalo i troje sudija Vrhovnog suda RS. U sud(ij)skoj praksi primijetio sam nezakonito ponašanje nekih prvostepenih sudova da kad donesu presude kojima stranci dosude troškove parničnog postupka, istovremeno obavežu protivnu stranku da na te troškove mora platiti i zakonsku zateznu kamatu, koja teče odmah, od dana donošenja prvostepene presude, iako ta presuda još nije ni otpremljena niti je počeo teći rok za žalbu. Kako je takva praksa suprotna uslovu koji mora biti ispunjen da bi prema zakonu nekome pripalo pravo na zakonsku zateznu kamatu, iskoristio sam moje prisustvo navedenom skupu da zamolim prisutne sudije Vrhovnog suda Republike Srpske da taj sud u što skorije vrijeme zauzme pravni stav o tom problemu, radi ujednačavanja sudske prakse. Učinio sam to iz prostog razloga što je ovo pitanje u isključivoj ustavnoj nadležnosti Srpske, pa je sasvim prirodno i jedino ustavno ispravno da njen Vrhovni sud zauzme o tome stav i time obezbijedi jedinstvenu primjenu zakona. Nažalost, dobio sam odgovor da je u Vrhovnom sudu Republike Srpske prepoznat taj problem, ali da on prethodno mora biti iznijet na razmatranje i odlučivanje u navedenoj pravosudnoj instituciji. Sve to uprkos tome što je ona formirana i funkcioniše na neustavan način.
Autor: Prof. dr Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci i senator Republike Srpske