Terorista iz Mančestera posjećivao Njemačku

Na sajtu Prvog programa njemačke televizije ARD saznajemo gdje je uoči napada boravio mladić koji je prema saznanjima medija izvršio samoubilački napad u Mančesteru: "Salman Abedi", čovjek koji je prema navodima medija izvršio samoubilački napad u Mančesteru, boravio je prema najnovijim dostupnim informacijama, samo nekoliko dana prije napada u – Njemačkoj. Četiri dana prije atentata vratio se avionom iz Diseldorfa za Mančester. Navodno je 2015. godine Abedi već boravio u Njemačkoj i tada je u Veliku Britaniju odletio iz Frankfurta. Britanski mediji citiraju njemačke obavještajne izvore po kojima sada treba utvrditi da li je atentator u Njemačkoj posjećivao osobe koje je upoznao na ratištu u Siriji".

U istom tekstu se fokusira i reakcija Britanaca na ponašanje američkih medija: "Od bombaškog napada u ponedjeljak naveče američke institucije su se stalno miješale u istragu koja je u toku. Odavale su medijima informacije prije nego što bi ih objavila britanska strana. I identitet navodnog atentatora je prvo objavljen u američkim medijima. Gardijan je sve to nazvao nedostatkom poštovanja saveznika u vremenu punom emocija".

Radio Dojčlandfunk osvrće se na skupove koji su sinoć održani širom Velike Britanije: "Strah, očajanje, nemoć, prkos i neočekivana solidarnost. U ovom teškom trenutku građani Mančestera, pa i cijela nacija, zbijaju redove. Večernja okupljanja u crkvama bila su širom zemlje posvećena sjećanju na žrtve. Šefica britanske vlade Tereza Mej je zbog terorističkog napada obustavila predizbornu kampanju za parlamentarne izbore koji se održavaju 8. juna. Njen primjer su slijedili i lideri ostalih partija. Kada se, najvjerovatnije već prekosutra, nastavi predizborna kampanja, teško je zamisliti da će neko potegnuti temu unutrašnje bezbjednosti".

Izraz bestidnosti ili instrument demokratije?

U dnevnom listu Zidojče cajtung autorke teksta "Snimati, ili ipak ne?" Katlin Hilderbrabd i Јulijana Libert tematizuju fenomen video-zapisa snimljenih pametnim telefonima, koje svjedoci vrlo brzo postave na društvene mreže. Tako je bilo i poslije terorističkog napada u Mančesteru. "Izgleda da su takvi video zapisi u isto vrijeme i izraz bestidnosti i da su korisni. Iritirajuće je da neko poslije terorističkog napada snima mrtve i povrijeđene. Možda to ne krši zakon, ali se radi o drastičnoj povredi privatnosti žrtava i njihovih najbližih. S druge strane, takvi snimci možda mogu doprinijeti rasvjetljavanju zločina. Međutim, ne bismo otišli predaleko ako bismo video-zapise označili kao instrument demokratije. Da oni mogu da imati emancipatorsko dejstvo pokazala je i debata o policijskom nasilju u Sjedinjenim Američkim Državama. Otkako skoro svako ima pametni telefon građani često snimaju kada njih ili druge ljude zaustavi policija. Postoje nepodnošljivi snimci na kojima policajci premlaćuju Amerikance, najčešće crnce, mada su im odavno na rukama lisice."

Finale u sjenci tragedije

U finalu Liga Evrope Mančester junajted je u Stokholmu savladao holandski Ajaks 2:0 i time izborio plasman u Ligu šampiona naredne sezone. Međutim, teroristički napad u gradu iz kojeg je pobjednička ekipa, bacio je svoju dugu sjenku i na utakmicu, kako iz Stokholma za Špigel-onlajn piše Erih Buhhajster: "Poslije finala se mogla vidjeti uobičajena koreografija. Igrači Mančester junajteda, pozirali su sa pobjedničkim peharom, skačući i plešući pred tribinama. Uživali su u blizini svoje publike. Zlatan Ibrahimović, koji je zbog povrede finale gledao sa tribina, pozirao je čak pred jednim plakatom, koji ga spornim metodama želi privoleti da ostane u klubu: Zlatan, Stay and You Can Shag My Wife  (Zlatane, ostani, i možeš da tucaš moju ženu). Frustracija Ajaksovih navijača se pretvorila u destrukciju pa su počeli da izvaljuju sjedišta i bacaju ih na teren. Moglo bi se reći da je sve bilo – normalno.

Pri tome ništa nije bilo normalno u tom finalu koje se održavalo pod mučnim utiskom terorističkog napada u Mančesteru sa 22 ubijene osobe, Igrač veznog reda Ander Herera rekao je nešto što zvuči unapred smišljeno ali ima značaj: Želimo mir u svijetu, u normalnom svijetu punom uzajamnog poštovanja. Za to moramo da se izborimo zajedno. On je pobjedu svog kluba posvetio žrtvama. I druge stvari su ukazivale na to da su tragični događaji u Mančesteru zasjenili finale. Nije bilo uobičajenog spektakla uoči početka meča. Nije bilo plesača i pjevača. Bivši igrač Bajerna i bivši švedski reprezentativac Patrik Anderson je uručio pehar i to je bilo to. Minuta ćutanja na početku je za 47.000 gledalaca zaista bila prožeta jezom, ali poslije toga se prolomio jednominutni aplauz. A kada bi navijači iz Britanije tokom meča iz dubine duše zapjevali, Mančester, Mančester, Mančester; oni su skandirali svom klubu, ali prije svega – svom gradu. Da li će ova titula pomalo ublažiti bol u zavičaju? Možda; kaže trener Murinjo. Ali to ne zvuči baš uvjerljivo."

Izvor: Dojče vele