Blagojević: Ohaerizovana neistina
U nastojanju da delegitimizuje Rezoluciju Narodne skupštine Republike Srpske, visoki predstavnik je rekao da je spoljna politika u isključivoj nadležnosti BiH, da odluke o pridruživanju međunarodnim organizacijama moraju donositi organi na nivou BiH, te da se odluke tih organa moraju poštovati. Samo jedna od tvrdnji iz ove Inckove izjave djelimično odgovara istini, a sve drugo je neistina koja se želi ohaerizovati time što je Incko daje u svojstvu visokog predstavnika.
No, za svaki slučaj odmah je reagovala i Ambasada SAD u BiH svojim saopštenjem čija sadržina, u bitnom, odgovara neistinama koje je Incko iznio samo nekoliko časova ranije. Nije teško zaključiti da se ovakvim pravno neutemeljenim stavovima želi po svaku cijenu zajedničkim institucijama BiH dati isključivo pravo da odlučuju o tome hoće li ovaj prostor biti dio NATO-a ili ne. Čini se to zbog toga što je tada krug onih koji odlučuju znatno sužen pa je na njih, uz pomoć domaćih ohaerizovanih kolaboracionista, neuporedivo lakše uticati da u odsudnom trenutku daju svoj glas za NATO. U vezi sa tim, ne treba zaboraviti ni činjenicu da je taj recept već oproban, kroz ono što je u procesu natoizovanja režim Mila Đukanovića priredio Crnoj Gori, onemogućivši tamošnje stanovništvo da se o tome izjasni na referendumu.
A sad da se vratim neistinama koje je iznio gospodin Incko. Nije sporno, i to je jedina istina iz njegove izjave, da je spoljna politika u nadležnosti zajedničkih institucija BiH. Za ovu spoznaju nije potreban poseban napor, jer je to slovo Ustava BiH. Međutim, odmah zatim se postavlja pitanje šta je sadržaj pojma spoljna politika. U određivanju tog pojma nije isto da li se radi o spoljnoj politici unitarno ili složeno uređene države, a naročito to nije isto kad se radi o državi kakva je BiH, koja je konfederacija i federacija.
Prostor kolumne mi ne dozvoljava da objasnim zašto je dejtonska BiH i konfederacija, pa ću zbog toga ostati samo na ovoj tvrdnji. Dakle, u slučaju unitarno uređenih država nije sporno da se spoljnom politikom, sa svim njenim sadržajem, bavi centralna država, jer ona tu državnu vlast ne dijeli ni sa jednom drugom organizacijom na svojoj teritoriji. Ali, kod složeno uređenih država, kakva je recimo Republika Austrija iz koje dolazite Vi, gospodine Incko, stvari već stoje drugačije. Kratko ću vas podsjetiti na član 23d. stav 3. Ustava Austrije, kojim je u oblasti poslova Evropske unije (a i to je dio spoljne politike Austrije) propisana mogućnost da austrijske pokrajine, kao federalne jedinice, učestvuju na sastancima Savjeta EU i da u tom okviru pregovaraju putem svog predstavnika, ako se radi o pitanjima iz zakonodavne nadležnosti pokrajina. Nije ovo nekakav izum Republike Austrije, već je to neizostavni dio istinske kulture federalizma, u odsustvu koje bi odredba člana 2. stav 1. Ustava Austrije, prema kojoj je Austrija federalna država, bila samo prazna ljuštura.
Ako je tako, a jeste, gospodine Incko, onda navedene vrijednosti moraju jednako da važe i u BiH, jer je ona po svom državnom uređenju znatno složenija od vaše domovine. Kad se stvari postave na ovakav način, a samo tako one moraju biti postavljene u civilizovanom društvu organizovanom u složenu državu, tek onda izlazimo na teren sadržaja pravnog pojma spoljna politika i kako se on primjenjuje u složenoj državi. Nesumnjivo je da kad tako uređena država opšti sa drugim državama i međunarodnim organizacijama, ona s njima ne opšti o suvoparnim idejama, već o realnim pitanjima od vitalne važnosti za svoje stanovništvo. Kad raspravlja o tim pitanjima, nesumnjivo je da ona iz spoljnopolitičke forme prelaze na unutrašnji teren, to jest na prostor te države, pa tako od naizgled spoljnopolitičkih pitanja dobijamo svaki put nešto što je prvorazredno unutrašnje pitanje. O njemu stoga u složeno uređenim državama mora da se čuje i glas federalnih jedinica kao njihovih konstituenasa, a ne samo glas zajedničkih institucija na šta Vi, sa sve SAD, pledirate.
Da biste me bolje razumjeli, poslužiću se jednim primjerom. Vi, gospodine Incko, veoma dobro znate da je članom 5. Sporazuma o uspostavljanju NATO-a propisano da se oružani napad na jednu ili više država članica smatra napadom protiv svih njih i da su u tom slučaju sve države i NATO obavezni da preduzmu neophodne akcije, uključujući i upotrebu oružane sile, da bi se, kako stoji u sporazumu, uspostavila i održala bezbjednost područja NATO-a. Da biste me još bolje razumjeli, poslužiću se jednim veoma mogućim primjerom, imajući u vidu da sve ovo što se radi ovdje, a čiji ste Vi vojnik, predstavlja vid pokušaja indoktrinacije ovdašnjeg stanovništva da prihvati NATO kao navodnu legitimnu organizaciju, kako bi nakon toga ovdje imali zaleđe za krajnji cilj NATO-a, a to je napad na Rusiju i njeno slamanje. Od NATO-a, koji je bio spreman da tokom agresije na SR Јugoslaviju bezočno ubije malu Milicu Rakić i brojnu drugu nedužnu djecu, može se očekivati da uradi sve, jer njemu ništa nije sveto, a posebno ne čovjek ma koje nacije i vjere bio. E takav savez se sprema da napadne Rusiju, koja bi na to sasvim opravdano odgovorila odgovarajućom oružanom silom. Taj odgovor NATO bi prikazao kao oružani napad na sebe, a pri tome bi naravno sakrio činjenicu da je on prvi napao Rusiju. U takvoj situaciji bi BiH, kad bi bila članica NATO-a, bila obavezna da preduzme neophodne akcije, uključujući i upotrebu oružane sile protiv Rusije. I tako dolazimo do onoga što bi bilo najbolnije po srpski narod, a to je da udari na bratsku Rusiju, što je apsolutno nedopustivo.
Na ovakvim primjerima svaki dobronamjeran čovjek sa ovog prostora mora priznati kako članstvo u NATO-u nije samo pitanje spoljne politike i odbrane, već i unutrašnje-političko pitanje par exellance, o kojem Republika Srpska ne samo što ima ustavno pravo da odlučuje, kao jedan od konstituenasa od kojih je izgrađena BiH i bez koje nema ni BiH, već je to i dužnost Republike Srpske. U tome se ogledaju politički legitimet i konstitucionalitet Rezolucije o vojnoj neutralnosti Republike Srpske, čiji naziv dovoljno govori o njenoj benignosti i pacifizmu, više od bile koje neistine izrečene na njen račun od strane visokog predstavnika.
No, o ovim neistinama mora se voditi računa ne samo zbog razloga koje sam prethodno iznio, već i zbog još nečega. Naime, ovih dana je najavljeno kako bi do kraja godine Parlamentarna skupština BiH trebalo da usvoji zakon o spoljnoj politici BiH. Ako se imaju u vidu opasnosti na koje sam želio ukazati ovom kolumnom, onda bi prilikom kreiranja i usvajanja tog zakona Republika Srpska i njeni predstavnici trebalo da povedu računa da se u njemu ne provuče odredba koja bi, pod plaštom navodne spoljne politike, onemogućila Srpsku da raspravlja i odlučuje u budućnosti o svemu što je od važnosti za njen opstanak i razvoj.
Prof. dr Milan Blagojević, redovni univerzitetski profesor iz Banjaluke