ORGANI VAĐENI U BOLNICAMA OVK

Za te potrebe korišćeni su dio bolnice u kasarni "Bajram Curi", dom zdravlja u fabrici "Koka-Kole" u Tirani, neuropsihijatrijska bolnica u zatvoru broj 320 u mjestu Burelj i privatna kuća adaptirana u bolnicu u blizini mjesta Tropoja, takozvana "žuta kuća". Osim tih lokacija, srpsko tužilaštvo raspolaže podacima da je postojao i ilegalni zatvor u rudniku Deva koji se nalazi u pograničnom dijelu između Kosova i Albanije, jedan kraj tunela je na Kosovu, a drugi u Albaniji. Do ovih podataka, Tužilaštvo za ratne zločine je došlo istragom na slučaju "33-08", pod radnim nazivom "Trgovina ljudskim organima". Predmet je otvoren prije dvije godine, kako bi se provjerile tvrdnje koje je bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte iznijela u svojoj knjizi "Lov, ja i ratni zločini". Tužilaštvo za ratne zločine Srbije došlo je i do informacija o broju pacijenata sa teškom insuficijencijom bubrega koji su tokom rata na Kosovu bili zbrinuti i podvrgnuti tretmanu u Albaniji i Makedoniji. U kliničko-bolnički centar "Majka Tereza" u Tirani tokom 1999. godine primljeno je 75 pacijenata sa Kosova, dok je u Univerzitetsku bolnicu u Skoplju sa dijagnozom teške insuficijencije bubrega primljeno 70 pacijenata sa Kosova i Metohije. U Tirani je urađeno nekoliko presađivanja bubrega. U istoj bolnici je od 75 pacijenata zadržano njih 35, dok su ostali prevezeni u Italiju (25) i Austriju (15), gdje su čekali na presađivanje. Srpsko tužilaštvo kao jedan od dokaza za tvrdnju o sumnjivim organima navodi izjavu doktora Sulejmana Kodra, šefa odjeljenja za transplantacije KBC "Majka Tereza" u Tirani. On je novinarki "TV Top njuz" iz Tirane Bljerini Moki ispričao da su u ovoj bolnici zabilježeni slučajevi presađivanja organa od nepoznatih donora, ali da se "hirurzi ne mogu smatrati odgovornim za to". Došlo se i do podataka da su civili, žrtve trgovine organima, bili kamionima odvoženi sa Kosova u Albaniju, u vrijeme i neposredno nakon ratnih dejstava. Јedini pravci za prevoz kamionima bili su na graničnim prelazima Ćafa Prušit i Vrbnica koje su kontrolisale albanske granične službe. Postoje i brojni dokazi da su civili dugo bili zatočeni u logorima, ali da nikada nisu oslobođeni. Tako tužilaštvo raspolaže zvaničnim dopisom UN misije na Kosovu da su dvije osobe srpske nacionalnosti, Mićo i Radmila Petrović "živi i da se nalaze u logoru ili zarobljeništvu". Iako ova informacija potiče iz 1999. godine, oni nikada nisu pronađeni i dalje se vode kao nestali. Dokazi za tvrdnje da su oteti civili živi i zarobljeni ogledaju se i u prikupljenim izjavama svjedoka. U tim spisima se navodi da su pripadnici OVK tokom 1999. i 2000. godine kontaktirali porodice nestalih i kidnapovanih osoba iz Gnjilana, rekavši im da su im članovi porodice živi i da se nalaze u logoru Burelj u Albaniji, navodi "Politika".