POMEN ZA 57 POGINULIH SRBA U PODRAVANjU

Kod novoizgrađene crkve Ognjene Marije u Podravanju, u prisustvu nekoliko stotina građana, služen je parastos za svih 57 mještana ovog sela poginulih u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Јake muslimanske snage iz Srebrenice i Žepe 24. septembra 1992. godine sinhronizovanom akcijom opkolile su ovo udaljeno planinsko srpsko selo, presjekle jedinu putnu komunikaciju prema Milićima i krenule u artiljerijsko-pješadijski napad u koje su poginula 32 srpska civila i vojnika, među kojima i sedam žena. Nakon borbe "prsa u prsa" u večernjim časovima grupa mještana je uspjela da se izvuče iz okruženja. Neki su se sakrili u obližnje šumarke i bujad i nakon višednevnog skrivanja su se izvukli iz obruča. Svih 120 kuća i ostali privredni i pomoćni objekti u Podravanju tog dana su spaljeni, a prethodno je opljačkana sva srpska imovina. Sekretar srebreničke Boračke organizacije Miloš Milovanović izjavio je Srni da je žalosno da za zločin nad Srbima u Podravanju, kao i za brojne druge počinjene nad srpskim civilima u i oko Srebrenice, niko od Bošnjaka nije odgovarao, dok su za stradanje bošnjačkih vojnika Srbi kažnjeni sa više od 1 000 godina zatvora, što pokazuje da međunarodni i domaći sudovi i tužilaštva rade pristrasno optužujući samo Srbe. "Mi se sa tim nećemo nikada pomiriti i istrajno ćemo nastaviti rad da dokažemo da su ovdje počinjeni masovni zločini nad Srbima i da za to odgovorni moraju biti sankcionisani, jer bez pune istine i zadovoljenja zakonske pravde ne može doći do pomirenja", istakao je Milovanović. Mještanka Draginja Tomić, koja je tog dana ostala bez muža Mihajla, svjedoči da su u napadu učestvovale komšije muslimani, koji su radili u šumarstvu i rudniku boksita i poznavali mještane, u čije su domove često svraćali, pa su tog dana poimenično dozivali mještane da izađu da ih kolju. Ona dodaje da su joj muža spalili i da je nađeno svega nekoliko kostiju, koje su sahranili. "Sposobni muškarci su pružali otpor iako je selo već gorelo, a civili su bježali u zbjeg i krili se u šumarke i šipražje. Neke žene su nosile municiju muškarcima i izvlačile smo ranjene, ukazivale im prvu pomoć, ali ih nismo mogli evakuisati jer je jedina putna komunikacija prema Milićima bila presječena", kaže Tomićeva. Gini Јovanović tog dana ubijen je otac Vojin i stric Svetozar. "Otac je bio civil, imao je 69 godina i ubijen je na kućnom pragu. Podlegao je mučenju. Strica smo kasnije pronašli isječenog u komade. Žive su ih mučili i za to još niko nije odgovarao", ističe ona i naglašava da nema povjerenja u sudstvo BiH, jer za brojne zločine nad srebreničkim Srbima još niko nije odgovarao. Ona kaže da Tužilaštvo i Sud BiH namjerno ne procesuiraju počinioce zločina nad Srbima, čekajući da nestane i svjedoka tih stravičnih zločina i da zbog nedostatka svjedoka zločinci ostanu nekažnjeni. Cvijetin Šarac kaže da se zahvaljujući dobrom poznavanju terena sa još trojicom komšija uspio šumama izvući iz okruženja i četvrti dan doći u Miliće. "Gledali smo kako odsijecaju glave ranjenima. Poginuo mi je sin Mitar toga dana u borbi 'prsa u prsa'. Nakon 38 dana vratili smo se da tražimo mrtve. Leševi su se raspadali, a 25 leševa bilo je bez glava. Sahranio sam sina u Milićima i još nečiju lobanju pored njega", kaže Šarac. Ni nakon 19 godina nisu pronađeni posmrtni ostaci Milomira Petrovića i Miloša Marinkovića, kao ni većina odsječenih lobanja. Od 120 zapaljenih kuća u Podravanju na današnji dan prije 19 godina njih 80 još nije obnovljeno, selo još nema vodu. Nekoliko staračkih domaćinstava koja su bila prinuđena da se vrate na svoja imanja još žive u šupama i podrumima porušenih kuća, jer ih zaobilaze oni koji odlučuju o dodjeli donacija za obnovu kuća u srebreničkoj opštini, gdje je obnovljeno više stotina bošnjačkih kuća u koje se njihovi vlasnici nikada ne namjeravaju vratiti.