Dragoslav Mihailović o petoknjižju "Goli otok"

"To je za mene aktuelno. Nemam prava da tvrdim da je to važno za sve ljude, jer bi, možda, to bilo neskromno. Ali, za mene je to važno zato što sam ja, kao mlad čovjek, bio uhapšen i otjeran na Goli otok", objasnio je autor svoju potrebu da se bavi ovim pitanjem. Јedan od najvećih živih srpskih pisaca, mnogima poznat po romanima „Petrijin venac" i „Kad su cvetale tikve", ispričao je kako je započeo pisanje petoknjižja. "Nisam, od samog početka, namjeravao da pišem o Golom otoku", "Očekivao sam", nastavio je on," možda cijelih 20 godina, da će se time pozabaviti neki drugi čovjek, koji će imati dovoljno dara i strpljenja da to uradi, ali to se nije desilo, i onda sam zaključio da treba da počnem da sam radim". Prema Mihailovićevom mišljenju, "u to vrijeme i dalje se pisalo o Golom otoku kao o jednoj situaciji koju su neki izdajnici partije i naroda zaslužili. Pisalo se sa jednog titovskog, udbaškog stanovišta, a ja sam znao da su to sve same laži pa sam riješio, sredinom 70-ih (1975.), da počnem da se bavim time". "Priznajem", kazao je on "da sebe nisam smatrao sposobnim da jednu takvu strahotu dovoljno dobro opišem, jer sam mislio da bi za jedan takav logor bio dobar samo jedan Dostojevski, ali njega nije bilo". Od početka rada na toj temi pa do završetka proteklo je 37 godina, a pisac kaže da je "želio da to što prije završi", te da mu je uzor bio Solženjicin i njegov "Arhipelag gulag". Ispričao je da je tek kasnije saznao da ni Solženjicin nije napisao "Gulag" za dvije godine, već za 25 i da nije mogao da se izvuče iz "svog" logora više decenija, kao što neći moći ni on.